Donosimo vam autorski članak našeg suradnika i dopisnika iz Rijeke koji smireno i krajnje logički raskrinkava NGO sektor kao potpuno nedjelotvoran u borbi za slobodnije, pravednije i ravnopravnije društvo. U nastavku smo izdvojili najzanimljivije pasuse, a cijeli članak možete pročitati u PDF formatu kojeg slobodno možete preuzeti.
“(…) Upravo u tim segmentima, uvjetima koji moraju biti zadovoljeni kako bi nevladine organizacije, posebno udruge, moglo djelovati, leži i osnovni problem uloge takvih organizacija u društvu. Uzmemo li da se radi i organizacijama čiji osnivači i članovi zaista jesu usmjereni na rješavanje pojedinih problema u društvu, čiji je altruizam neupitan, što da budemo iskreni jeste više iznimka nego pravilo, njihovo će djelovanje i prije samog djelovanja biti kanalizirano u točno određeno smjeru koji je lako kontroliran, bazično neopasan za strukture države i društva u kojem djeluje, i u krajnjoj konzekvenci rijetko, ako uopće djelotvoran. (…)
Udruge, umjesto angažiranja svojih kapaciteta na izgradnju grassroot/baznih pokreta izvan sustava, adekvatno usmjeravajući svoju energiju na identifikaciju upravo sustava kao izvora problema kojih ih je i motivirao na rad, prilagođavaju svoje djelovanje na način da nezadovoljstvo ublažavaju usmjerujući ga na mehanizme institucionalne borbe koja u sebi ne sadrži niti trunku radikalne promjene. Inicijative prestaju biti zahtjevi za promjenom koje prati jednaki angažman u uredu, ali i na ulici, i postaju peticije, predlošci, amandmani, lobiranje u okviru parlamentarne procedure, gdje se ponovno prilagođavaju zahtjevima sustava koji od svih nas traži a priori slaganje s temeljima ovakvo organiziranog društva. Sve izvan toga unaprijed je odbačeno, marginalizirano, etiketirano kao opasnost. (…)
Promatrajući to, imajući u vidu činjenice: da udruge ne razumiju ili ne žele razumjeti uzorke neravnopravnosti društva; da država striktno propisuje i kontrolira njihov način djelovanja; da svoj rad duguje najčešće donacijama onih koji ovo društvo čine nepravednim i protiv čijeg rada bi se trebali boriti – državi i kapitalu; da, nažalost, sve veći broj NGO naginje profesionalizaciji svog rada i izmicanju s aktivističkoga pristupa društvu; da hiperinflacija novih NGO-a nije izraz povećanog angažmana pojedinaca na rješavanja problema društva nego prepoznavanje civilnog sektora kao sigurne luke materijalne egzistencije; da čak i najbolji, najiskreniji i najpožrtvovniji pripadnici civilnog sektora ne mogu taj sustav iznutra promijeniti niti pridonijeti realnom rješavanju društvenih nepravednosti; da prave promjene mogu doći jedino i samo jedino ako ih provode pojedinci i grupe organizirani na temeljima slobode, anti-autoritarnosti, solidarnosti, samoupravljanja, direktne konfrontacije s nosiocima neslobode i diskriminacije; zaključiti se može samo kako u ovakvom načinu djelovanja, organizacije i financiranja – civilni sektor zaista jest Trojanski konj pokretima angažiranim na radikalnoj promjeni u smjeru socijalističkog antiautoritarnog, autonomnog, solidarnog i slobodnog društva.” (U potpisu: Biko)
Izvor: 6. broj glasila Društvo otpora
Preuzmi cijeli članak u PDF formatu!
Povezani članci: