Kultura sukoba kao nasljednica „kulture prosvjedovanja“

Vidjeli smo različite prosvjede, štrajkove, privođenja, solidariziranja, sudske zabrane štrajkova, kaznene progone aktivista, cenzure novinara u zadnje desetljeće socijalnih previranja, no nekako se čini da su svi akteri naišli na zid represije – gdje se velika većina njih zaustavila u nevjerici kako i što dalje, te su neki prilagodili diskurs kako bi bili bezopasni, manje uočljivi, tj. u dozvoljenim parametrima ili u konstantnom strahu od posljedica. Ljevičarski političari s margine počeli su pričati o „kulturi prosvjedovanja“ kao nečemu što smo kolektivno uspjeli postići, odnosno vjeri da prosvjedi imaju smisla, pa bi bilo političko samoubojstvo za anarhiste zaustaviti se na „kulturi otpora i solidarnosti“ koje zadnje desetljeće uporno propagiraju. Zašto? Zato jer trebamo biti korak dalje od prihvatljivih rješenja u izbornim utakmicama, mi ne želimo biti prihvatljivi glasačkoj većini, već motivacijski borbenoj manjini, koja kao vlak može povući vagon našeg socijalnog okruženja i klase.

Pitanje je što nakon kulture prosvjedovanja? Odgovor neće biti pretjerano popularan, ali ono što nam predstoji je kultura sukoba. Kultura sukoba bez obzira na cijenu s vjerom kako će oni poslužiti, bez obzira na ishod, učenju kako se boriti i inspirirati druge da poduzimaju slične i daljnje akcije. Pa što ako su vas priveli, jeste li zbog toga u krivu? Pa što ako je došlo do sudske zabrane štrajka, znači li to da su štrajkovi nepotrebni? Pa što ako vas razvlače po sudovima zbog organizacije prosvjeda ili pisane riječi, znači li to da bi ste se trebali pokriti ušima? Mi ne govorimo o plaćenom aktivizmu, koji prolazi kroz sito i rešeto različitih fondova Europske unije i države, već o otporu od krvi i mesa s realnim posljedicama po živote aktivista s nemogućnošću zaposlenja, na crnim listama, egzistencijalnim problemima itd. Distinkcija kulture prosvjedovanja i kulture sukoba je u nastavku djelovanja i nakon represije. Kultura prosvjedovanja ima običaj stati nakon proživljene represije i povući se natrag u legalističke okvire, dok kultura sukoba nastavlja otpor i nakon iscrtavanja granice državnom represijom.

Možemo li biti konkretniji? Možemo, vjerujemo kako se pred nama nalazi period manjih i većih sukoba oko mozaika tema po pitanju egzistencijalnih problema većine; od plaća, radnih mjesta, režija, mogućnosti stanovanja, ekoloških problema, pristupa javnim dobrima, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju itd. Razvijat će se niz sukoba koje treba podržavati, umrežavati i što više držati u izvaninstitucionalnim okvirima, podsjećajući aktere na alternativna rješenja u metodama borbe poput direktne akcije i direktne demokracije. Ti sukobi već sada postoje, ali redovito bivaju usisani u institucionalna rješenja i birokratske slijepe ulice, čime se oduzima snaga pobunjenim kolektivima i vraća naglasak na pravne i stranačke okvire djelovanja, time stavljajući apatiju i dezorganiziranost na jelovnik našeg socijalnog okruženja.

Mi se ne moramo slagati sa suradnicima ideološki, niti zahtijevati od masa da budu anarhističke, ali ono što je minimalni zahtjev je zahtjev oko metodologije, a to je da odlučuju oni kojih se to direktno i tiče (direktna demokracija), te da je oslanjanje na vlastite snage i direktno rješavanje problema efikasnije od legalističkih trakavica i političkih predstavnika, bilo stranačkih ili sindikalnih (direktna akcija). S vrijednostima na umu kako je solidarnost bolja od gledanja svog posla, a uzajamna pomoć bolja od bacanja klipova pod noge.

Što nam preostaje? Ne gubiti nadu pred problemima, ne bježati od sukoba, pronalaziti nove suradnike, održavati stare veze i regrupirati se koliko god puta da je to potrebno. Bitno je zapamtiti da uvijek imamo više suradnika, nego neprijatelja. Naša agenda je jednostavna, suradnik je radni kolega, a ne gazda, susjed, a ne političar, izbjeglica, a ne bankar. Naprijed! Uvijek naprijed!

Atamansha, Black Guards and Maria Nikiforova

We are publishing pamphlet on the 10th anniversary of the publication (from Black Cat Press) about the Black Guards and Maria Nikiforova. This is our first pamphlet for the international community, in English.


PDF download!


The Ukrainian anarchist Maria Nikiforova played a prominent role in the Russian Revolution of 1917 and the subsequent Civil War as an organizer, military commander and terrorist.

A revolutionary from the age of 16, she was on trial for her life on four separate occasions under three different regimes and was sentenced to death twice. Her exploits became the stuff of folklore. But she was ‘blacklisted’ by official historians and her story was lost for generations.

#Publisher
Network of Anarchists

Festival autonomne kulture u Puli! (ANARH2019)

Federacija za anarhističko organiziranje (Slovenija & Hrvatska, FAO) svake godine u drugom gradu organizira mali festival anarhizma (ANARH), kako bi lokalnu populaciju zainteresirali za liberterstvo, ali i kako bi se suradnici i suborci mogli vidjeti i podružiti.

Ove godine se Anarh2019 održao u Puli, koji je donio druženja, diskusije, izložbu, filmiće, distribucije, after party i izlet u prirodu sljedeći dan kao sadržaj, fokusirajući se na oživljavanje istarskog anarhizma koji je na poluotoku prisutan od 1870-ih. Program i detalji nalaze se u nastavku.

Fotografije: Anarh2019


 

 

Subota 25.5.2019.

18h Uvodna riječ #anarh2019
18:30h Ima li alternative plašljivim sindikatima? (sindikalisti i anarhisti)
20h Inicijativa Protiv političke represije u Rijeci (PPRR)
21:30 Mreže uzajamne pomoći (primjeri iz prakse)
22:30-02h After party #KarloBar (samo za najhrabrije)

Nedjelja 26.5.2019.

12h Uvodna riječ (Dnevni boravak/KarloBar) #obranijavnadobra
12:30h Izlet u prirodu (Muzil)
13h Antimilitarizam, borba protiv rata i vojne industrije (APL-FAO)

p.s. za vrijeme trajanja festivala, ali i nakon njega izložba i distribucija na temu “Istarski anarhisti” dostupna je javnosti u KarloBaru (Karlo Rojc, prizemlje desno)

p.p.s. festival je samofinanciran uz infrastrukturnu potporu Dnevnog boravka i KarloBar-a (Karlo Rojc)


i ROBOVI SU IMALI USTANKE #obrani #javna #dobra

Festival smo iskoristili i za oživljavanje naše kampanje “Obrani javna dobra” započete 2013. u Rijeci, koristeći izborni dan (EU izbori) za odlazak na piknik na Muzil (bivšu vojnu zonu, danas podložnu devastaciji i sasvim izglednoj privatizaciji) te fokusirajući se na privatizaciju odnosno slobodan pristup obali i plažama, kao javnom dobru trenutnom na udaru uz pitku vodu i šume. Kampanja je to zbog koje se protiv dvoje naših aktivista vodi kazneni postupak (2014-2019), nakon brutalnog napada policije u Rijeci 2013., zbog kojeg je pokrenuta i internacionalna Inicijativa Protiv političke represije u Rijeci (video). Borbeno naprijed!

 

 

 

 

 

 

Za konzistentni anarhizam u društvenim gibanjima!

S ponosom objavljujemo kako je naš članak izašao u talijanskom anarhističkom glasilu „Germinal“ (br. 128, travanj 2019.). Novine koje postoje od 1907. godine i kao takve bitan faktor za anarhiste, simpatizere i širu javnost u regiji. O Germinalu smo pisali u povijesnom kontekstu u našem pamfletu „Istarski anarhisti“, u kojem smo naveli kako je to glasilo našlo svoj put i prema Istri, odnosno tadašnjim radnicima koji su sa simpatijama gledali na anarhizam ili bili aktivno uključeni u pokret.

Ono što nam talijanski anarhisti mogu reći o porijeklu imena svoga glasila je to da je povezano s Francuskom revolucijom (1789.) i promjenom gregorijanskog kalendara kako bi obezvrijedili svećenstvo i ideju boga. Ime je to s kojim nam dolazi proljeće (na francuskom), a na talijanskom „germinare“ znači pupati. Nešto što se činilo mrtvim preko zime, odjednom oživljava, a ta metafora je odmah našla svoje simpatizere među anarhistima i radnicima (ponajprije u Francuskoj i Španjolskoj), koji su tim imenom nazivali i svoju djecu. Između ostaloga, to je naslov poznatog romana Emilea Zole koji govori o surovom životu radnika. Iz bogate dinamike glasila možemo saznati i kako su ga pokušali ugasiti fašisti, boljševici i država čim je slobodarski duh bio previše prisutan ili jednostavno smetnja. Unatoč svemu, prenosimo anarhističku borbu preko nacionalnih granica i gradimo progresivnu tradiciju za sljedeće naraštaje.


Situacija za anarhistički pokret u Hrvatskoj nije obećavajuća, ali unatoč hobizmu većine „aktivista“ kojima je anarhizam simpatičan privjesak, supkulturnim utjecajima (točnije utezima poput njegovanja kulture hedonizma, površnosti i političke nepismenosti), represiji nad istaknutijim pojedincima i pravosudnim trakavicama (Inicijativa protiv političke represije u Rijeci), strankama koje su pokušale anarhizam kooptirati kao bezopasan dio svojih terenskih radnika (tj. pomiriti parlamentarizam i direktnu akciju), anarhizam je vidljiva alternativa sa sve čvršćim praktičnim prijedlozima široj populaciji i ugroženim skupinama, zahvaljujući konzistentnoj prisutnosti anarhista riječju i djelom u društvenim gibanjima.

Aktivnosti Mreže*, suradnika i simpatizera orijentirane su na situaciju u državi i regiji. Shodno tome postoje tri stalne kampanje, sad jačeg sad slabijeg intenziteta – protunacionalistička i anti-parlamentarna, te potenciranje borbenog radništva. Uz kampanje pokušavamo razviti i izdavačku djelatnost kroz pamflete, ali i vlastito glasilo (Društvo otpora), kroz koje populariziramo i druge teme iz anarhističkog opusa poput anti-klerikalizma, liberterskog obrazovanja, povijesti pokreta, te iskustva anarhista aktualnih borbi u inozemstvu.

Zbog sveprisutnog nacionalizma (u školama, među klincima, huliganima i navijačima, na televiziji, u Crkvi, javnom prostoru i drugim institucijama) guramo Protunacionalističku kampanju od 2012. godine koja donosi niz tekstova, analiza za intervenciju u našim zajednicama i materijale za „uličnu promidžbu“, kampanja donosi i prvi samoorganizirani košarkaški turnir „Zakucajmo nacionalizam“ (ljeta 2018. u Puli). Anti-parlamentarna kampanja je pokrenuta 2011. godine u Rijeci i od tada je izašao niz tekstova, naljepnica, plakata, transparenata i grafita kojima se nastoji usaditi duboko nepovjerenje narodu prema svim političarima i vjeru u samoorganizaciju i direktnu akciju. Razvili smo i treću frontu od samog početka postojanja Mreže 2008., a ona je naglasak na borbeni sindikalizam (koristeći tradiciju anarhosindikalizma i revolucionarnog sindikalizma kao inspiraciju), čime smo se zbog geografske pozicije  i sastava članstva neraskidivo vezali za sudbine brodogradilišta 3.maj-a u Rijeci i Uljanika u Puli.

Situacija u zemlji također nije obećavajuća, završna faza deindustrijalizacije (gašenje svih velikih i važnijih proizvodnji) sa smanjivanjem kapaciteta brodogradilišta, zarad prihoda od turizma i lobija EU elite, stvara atmosferu egzodusa mladih iz zemlje u potrazi za boljim životom, velikog postotka nezaposlenosti tijekom godine (izvan sezone), raspadanja javnog sektora (poput zdravstva i prijevoza), te galopirajuće privatizacije čak i javnih dobara (šuma, voda, obale). Sve to zajedno ostavlja gorak okus u ustima, zbog gotovo nepostojećih borbenih radničkih organizacija i socijalnih pokreta koji se mogu uloviti u koštac s gospodarsko-političkom elitom.

Daleko smo od toga da anarhizam može postati vodeća snaga u društvu u nešto skorije vrijeme, ali koristeći svaku priliku pokušajmo ostati vidljiva, konzistentna, autonomna i borbena opcija za sve koji grade socijalne pokrete umjesto političkih kandidata, te izgrađuju samoinicijativne i energične pojedince kao garanciju boljeg života, tj. kulturu otpora i solidarnosti.

*Mreža anarhista (MASA) djeluje u Istri i na Kvarneru od 2008. godine, fokusirajući se uglavnom na veće gradove poput Pule i Rijeke, te njihove okolice. Kontakti koje pokušavamo održati u Hrvatskoj se uglavnom odnose na Dalmaciju, na glavni grad Zagreb, Zagorje i Međimurje. Uz domaće kontakte u intenzivnoj smo suradnji s anarhistima iz Slovenije s kojima smo i u Federaciji za anarhističko organiziranje (FAO-IFA), u komunikaciji s anarhistima iz Italije, Grčke, Srbije i ostalih zemalja, uglavnom preko infrastrukture i kontakata Internacionale anarhističkih federacija (IAF-IFA), ali i šire.


Izvor: Germinal (128, aprile 2019.)

Anarhistički projekti Atene i Eksarhije (izvještaj posjeta grčkim anarhistima)

Ljetos smo sa slovenskim drugovima iz zajedničke Federacije za anarhističko organiziranje (FAO-IFA) otputovali u Atenu kako bi prisustovali regularnom sastanku Internacionale Anarhističkih Federacija (IAF-IFA), kojeg su ovog puta udomaćili grčki drugovi i njihova Anarhistička Politička Organizacija (APO-IFA) u skvotu Lelas Karagianni 37. Tu priliku iskoristili smo da istražimo Atenu i njezinu anarhističku stranu koja nam tako često daje motivaciju i inspiraciju u lokalnom i regionalnom djelovanju. U nastavku pročitajte o projektima koje smo iz prve ruke istražili. Radi se o skvotiranim i iznamljenim prostorima, koji ugošćuju različite projekte; od mjesta za život anarhista i izbjeglica, knjižnice, kafiće, besplatne klinike. Također, poseban naglasak stavili smo na još dvije bitne “stvari”; anti-autoritarni kvart Eksarhiju, te Politenički fakultet u istom kvartu.


Lelas Karagianni 37 (Atena 1988.-2018.)

Lelas Karagianni 37 je najstariji skvot u Grčkoj i vjerojatno među najstarijim u Europi. Postoji 30 godina, a služi za življenje i politički rad anarhista. U njemu se spava, jede, uči, trenira, održavaju   sastanci i pripreme za akcije. Struja i voda su u funkciji, a mjere predostrožnosti na ulazu odgovaraju kontekstu anarhističkog skvota podložnog evikcijama policije i napadima fašista. 2013. je eviktiran od strane policije, a snimku evikcije i solidarnosti anarhista možete pogledati na YouTube-u pod nazivom “Police invades Lelas Karagianni Squat in Athens”.

Nazvan je po ubijenoj grčkoj partizanki (”heroini podzemlja”, pogubljenoj 1944. streljačkim vodom u 46. godini života, osnivačici grupe otpora “Bouboulina” – po kojoj je snimljen i film “Lela Karagiannis, the Fragrance of a Heroine”). Skvot je pred manje od tjedan dana nego li nas je ugostio krajem 6. i početkom 7. mjeseca pretrpio napad fašista molotovljevim koktelima, koji su se izdvojili od nacionalističkog marša protiv Makedonije. Uobičajena praksa fašista je da pod okriljem širih nacionalističkih pokreta i prosvjeda provode svoje napade na manjine, političke neistomišljenike i prostorije anarhističkog i ljevičarskog pokreta u Grčkoj.

Domaćini skvota su anarhistička grupa Circle of Fire koja je članica federacije Anarhističke Političke Organizacije (APO-IFA). Nama je interesantna zbog političke evolucije koju je doživjela, od insurekcionističke grupe koja kroz praksu i vrijeme polako napušta svoje insurekcionističke stavove i nadomješta ih  onima iz obitelji socijalnog anarhizma. Skvot posjeduje svoju knjižnicu, a najstariji članovi su se potrudili svoja i tuđa iskustva tiskati kroz knjige i pamflete. Kroz osobni razgovor s jednim iz njihove grupe došli smo do njihovih zaključaka kako nije dovoljno imati svoju anarhističku grupu koja operira na razini kvarta i grada, već da je potrebno umrežavanje na nacionalnoj i internacionalnoj razini, radi bolje koordinacije i informiranja o političkom, ekonomskom i društvenom kontekstu pojedinih gradova, država i širih regija. Ovo je za grčki pokret novost, koji je navikao na neformalne grupe  i uglavnom napadačke aktivnosti pokreta.

K-VOX socijalni centar i ADYE zdravstvena klinika (2012.-2018.)

K-VOX je skvotirani socijalni centar u srcu Eksarhije (anti-autoritarni kvart Atene), koji nosi ime po kinu koje je nekoć bilo tamo. Postoji 6 godina i sastoji se od knjižnice, kafića i  besplatne zdravstvene klinike ADYE. Sav novac sakupljen radom kafića i knjižnice odlazi za potrebe anarhista koji trpe sudske progone i izdržavaju zatvorske kazne. Svi “zaposlenici” volontiraju, a mjesto se koristi za sastanke poznate anarhističke grupe Rubikon (Rouvikonas). Njihov YouTube i LiveLeak kanal.

Osim razgovora sa šankerima o prirodi prostora i sadržaju centra, sjeli smo i s dijelom anarhističke grupe Rubikon, članice Anarhističke federacije (nezavisno od Anarhističke Političke Organizacije). Radi se o grupi o kojoj izvještaji gotovo svaki tjedan budu na saborskim sjednicama, nacionalnoj televiziji ili u najčitanijim novinama.

Zašto? Grupa se specijalizirala za izvođenje direktnih akcija kojima privlači pozornost javnosti na odgovorne institucije i organizacije, bilo za patnju radnika i ljudi Grčke ili ljudi u inostranstvu. Akcije traju svega par minuta, a za to vrijeme članovi Rubikona okupiraju zgradu i koristeći njene prozore i balkone postavljaju transparente vidljive prolaznicima, razbacaju letke i učine simboličnu materijalnu štetu bojom ili razbijajući opremu i prozore. Upadi u prostorije institucija i ljudi odgovornih za evikcije, korupciju, dotrajalu opremu radnika itd. gotovo uvijek pokupe simpatije javnosti, a u 99% slučajeva prođu bez uhićenja.

Tema koju smo načeli s ekipom iz Rubikona je “vakuum” koji nastane kada ne postoji prisutnost policije u kvartu (koja se nalazi na rubovima kvarta, ali u sam kvart zalazi jedino “u punoj ratnoj spremi”). Taj vakuum moći ispune kriminalne organizacije poput mafije, ali u Eksarhiji su naišli na otpor. Navodimo to pošto su anarhisti u Eksarhiji nakon napada dilera na njih (izboli su noževima dva druga i pucali na skvot) organizirali prvu oružanu povorku protiv mafije (2016.) i time pokupili ogromne simpatije javnosti, da bi nedugo zatim istaknutog kriminalca (Habibija) netko likvidirao uz sam rub K-VOX-a (link na preuzimanje odgovornosti).

Država je nakon toga reagirala, ali protiv mafije, jer su anarhisti imali snažnu potporu javnosti, a reakcija je bila potrebna jer bi bez nje priznali da su anarhisti glavni u kvartu, a ne država, a vrlo vjerojatno su time spriječili i masakr. Osim besplatne zdravstvene zaštite za stanovnike kvarta ADYE zdravstvena klinika pruža pomoć ozlijeđenim anarhistima, pa smo tako pred svega koji tjedan mogli čuti kako je netko iz prolazećeg auta u Eksarhiji pucao iz pištolja ranjavajući djevojku u noge. Medicinski tim iz ADYE-a se pobrinuo za nju.

Realnost anarhističkog pokreta koji treba preživjeti represiju države, ali i nasilje kriminalnih organizacija čini projekte kao što su K-VOX i ADYE neprocjenjivima za opstanak pokreta. Policija gurajući ovisnike i surađujući s dilerima prisiljava anarhiste da uz borbu protiv kapitalizma i države uvrste i borbu protiv narkomanske ovisnosti, kriminala i mafije.

Nosotros, anti-autoritarni socijalni centar (2006.-2018.)

Nosotros je iznajmljeni anti-autoritarni socijalni centar uz sam rub glavnog trga Eksarhije (nasuprot K-VOX-a), koji postoji 12 godina. Ime nosi po španjolskoj anarhističkoj grupi iz 30-ih, a ugošćava razne besplatne radionice za zajednicu i simpatični kafić na krovu zgrade. Dobrodošli su svi koji prihvaćaju anti-parlamentarizam, samoorganizaciju i direktnu demokraciju. Centar je mjesto sastanaka Alpha Kappa (Anti-Authoritarian Movement, AK) i skupštine svih uključenih u program.

Uz skvotirane prostore pokret koristi i iznajmljene prostore, a jedna od prednosti na koju su nam odmah ukazali je nemogućnost ulaska policije bez sudskog naloga. Ugostila nas je drugarica na vrhu zgrade u kafiću gdje je ljeti predivno zbog protoka zraka, ali i filmova koje navečer puštaju. Nosotros i Alpha Kappa koriste termin “anti-autoritarno” kada opisuju svoje djelovanje i projekte. Zašto?

Ovo nas vraća u godinu 2011. i djelovanje Slobodarskog bloka u Rijeci za čije je osnivanje dijelom zaslužna i Alpha Kappa odnosno njihove ideje s kojima smo se susreli iste godine u Solunu. Naime, anarhisti djeluju u anarhističkim organizacijama sačinjenim od anarhista, ali i u ostalim organizacijama koje zadržavaju anarhističke principe odlučivanja i djelovanja, ali ne i ideološko ime. Slobodno možemo reći da bi bez takvih projekata anarhistički pokret bio “osuđen” na djelovanje samo među anarhistima. Projekti poput Nosotrosa anarhizam čine dostupnim široj populaciji. Kako? Premda se većina stanovnika nekog kvarta, grada ili države neće poistovjetiti s ideologijom anarhizma, odnosno neće reći za sebe da su anarhisti, oni se vrlo lako mogu poistovjetiti s kritikom stranaka, s ravnopravnim odlučivanjem i direktnom akcijom kada zakažu druge metode, najčešće legalističke prirode udruga i žutih sindikata itd.

Ovu logiku neki anarhisti ne mogu shvatiti, pa tvrde da se Alpha Kappa već godinama ograđuje od anarhizma i anarhista, ne shvaćajući da se u biti ograđuju od anarhista koji pokazuju svu svoju zadrtost i neznanje kada se radi o mehanizmima društvenog utjecanja anarhista na širu populaciju, bilo radnika, nezaposlenih, studenata, seljaka ili dr. društvenih skupina u potlačenom položaju. To su “anarhisti” na koje smo i mi naviknuli, koji ne žele sudjelovati u društvenim gibanjima koja za njih nisu  “dovoljno anarhistička”, u biti pokazujući da oni nemaju namjeru utjecati na društvo, već “anarhizam” nose kao subkulturni privjesak ili što bi rekli drugovi iz Alpha Kappe – kao egoistični nihilizam.

Alpha Kappa ili Anti-Authoritarian Movement (Αντιεξουσιαστική Κίνηση, AK) postoji od 2002., a smatra se dijelom internacionalne mreže Beyond Europe.

Notara 26, skvot za izbjeglice (2015.-2018.)

Notara 26 je okupirana zgrada u Eksarhiji od 2015. godine, koju vodi skupština samoorganiziranih izbjeglica, njih trenutno oko 100-tinjak. 6 katova osmijeha djece, žena i muškaraca, bez ikakvog upliva NGO sektora i države, uz pomoć anti-autoritaraca i konvoja solidarnosti namirnica i robe anarhista iz Europe, ali i donacija lokalnih radnika. Prostori za druženje, spavanje, kuhanje, skladištenje i djecu čisti su i uredni, a mi smo dobili na povjerenje da sve istražimo. Samoorganizacija je efikasna naspram države, udruga i stranaka, ne samo za anarhiste već i sve ugrožene skupine! Za ljude koji su pobjegli od rata i nasilja Eksarhija je postala privremeno utočište.

Do Notare smo došli preko Anti-autoritarnog pokreta (prije spominjane Alpha Kappe), koji pomaže izbjegličkom skvotu da opstane. Pred koju godinu fašisti su pokušali zapaliti skvot dok su unutra bila između ostaloga i djeca. Napad je odbijen, skvot renoviran, ali su uvedene i neke nove mjere sigurnosti, pa skvot uz svoj higijeničarski tim koji čisti – ima i “sigurnosni tim” koji u smjenama štiti skvot od potencijalnih napada, ali i ulice kvarta oko skvota od anti-društvenog kriminala.

Noć prije našeg posjeta netko je pokušao ukrasti motocikl parkiran pred ulazom skvota (mediji znaju okrivljivati izbjeglice za svaki kriminal u kvartu), ali je sigurnosni tim izbjeglica spriječio krađu, te razoružao lopova time doprinoseći sigurnosti kvarta i ugledu projekta Notara 26.

AEK, klub navijača (1975.-2018.)

U Eksarhiji postoji Klub navijača AEK-a, uz križanje gdje je 2008. ubijen mladi Alexis, kojeg ne možete fulati zbog ukrašenih zidova.

AEK su 1924. godine osnovali Grci izbjegli iz Konstantinopola (Istanbula) poslije Grčko-turskog rata (1919.-1922.), a navijači su se prvi put pod imenom Gate 21 organizirali 1975. Godine 2015. su na tribinu uveli izbjeglice iz Sirije i istaknuli natpis: AEK majka svih izbjeglica. Unatoč raznim kritikama, postoje uzajamne simpatije anarhista i dijela navijača AEK-a.

Osim prisutnosti anarhističkih ideja u “mainstream sportu”, odnosno kroz već postojeće navijačke skupine kao protuteža nacionalizmu, anarhisti organiziraju vlastite sportske klubove koji počivaju na samoorganizaciji i protivljenju “modernom sportu” (koji služi profitu i uglavnom skretanju pažnje javnosti s gorućih društvenih pitanja). Tako postoje nogometni, odbojkaški, košarkaški, kickbox i dr. klubovi, koji osim što vizualno jasno daju do znanja da su anti-sistemski raspoloženi, počivaju na potpuno drugačijoj etici od one kapitalističke, tržišne i nacionalističko-državne.

Politehničko sveučilište i Exarcheia (završne riječi…)

Politehničko sveučilište (Athens Polytechnic, Polytechneion) nalazi se na rubu Eksarhije i bitan je dio priče popularnosti anarhističkog pokreta i narodnog nepovjerenja prema državi.

Sveučilište je bilo epicentar ustanka protiv vojne hunte 1973. (koje je trajalo od 1967. do 1974.), ustanak koji je završio u krvoproliću studenata na koje je poslana vojska, a samu ogradu sveučilišta srušio je tenk. Studentski pokret bio je pod utjecajem 68′, pa samim time i anarhista. Zbog specifičnog političko-povijesnog konteksta danas Sveučilište ima autonomiju, pa se anarhisti nakon uličnih sukoba često tamo znaju zabarikadirati. Ispunjeno je političkim grafitima i transparentima, a gotovo uvijek netko od studenata izrađuje transparente za prosvjede.

***

Eksarhija, atenski kvart – epicentar pobune protiv vojne hunte 1974. i protiv ubojstva mladog anarhiste 2008. Na prvu nas je zagušila atmosfera ovisnika na glavnom trgu, koje policija ciljano gura u Eksarhiju, da bi kroz isti dan počeli polako otkrivati projekte u premreženim uličicama kvarta koji ga pumpaju anti-sistemskim idejama, borbom i životom.

Utočište političkim radikalima (ponajprije anarhistima, zatim ljevičarima), imigrantima i izbjeglicama, pod budnim je okom policije koja 0-24 stražari na rubovima kvarta. U grubo je potrebno sat vremena kako bi se obišle sve ulice, a mi ćemo se vraćati u tvrđavu anarhista…


Album fotografija: Atena, Grčka (Ljeto 2018.)

Izvor: 9. broj glasila Društvo otpora (listopad, 2018.)

Prijevod na španjolski: kaosenlared i alasbarricadas