Protiv poreza (Pula, Hrvatska)

Odlučili smo uzeti udjela u protestu protiv dodatnih državnih nameta, jer smo prepoznali građansku inicijativu koja je nestranački, samoorganizirano odlučila reći vlastima dosta i kao takva bila plodno tlo za naše djelovanje. U nastavku je tekst letka i nekoliko fotografija s anarhističke intervencije s transparentom, letcima, zastavama, uzvikivanjem parola s protesta protiv državnih nameta u Puli (28.9.2017.).

Podsjetimo se, isti protest se održao i u Rijeci prije ovog, na kojem smo također podijelili letke i time osigurali povratak na ulice i među socijalne pokrete koji nastaju kao reakcija na socijalne rezove koje provodi vlast, favorizirajući bogate, na štetu nas ostalih.

 


Protiv poreza (uzeli ste nam već i previše)

Vladajući poreze ne koriste kako bi podignuli standard života za većinu populacije Hrvatske, poboljšavajući javne usluge, već kako bi otplaćivali dugove koje su stvorili tajkuni i kako bi proširili i osigurali nove privilegije političara za koje vjerujemo da ne moramo objašnjavati koliko su štetni iz kojeg god tabora dolazili.

Iz tog razloga protivimo se svakom novom nametu kojeg uvodi država i unatoč tome što neki vjeruju kako će ovim porezom država uzeti bogatima kako bi siromašniji bolje živjeli, mi se ne zavaravamo takvim iluzijama jer znamo da država štiti bogate i moćne, stvarajući privid kako nas sve jednako tretira.

(iz letka dijeljenog na protestu)



Iz medija:


 

Snažne zajednice policiju čine suvišnom

U Puli je početkom srpnja 2017. održana javna intervencija “za sigurnije susjedstvo”, postavljenjem transparenta, dijeljenjem letaka po kvartu, te noćnom patrolom, kako bi s anarhističkih pozicija ukazali na problem anti-društvenog ponašanja od mikro do makro razine u društvu. Od sitnih kriminalaca tzv. kokošara koji kradu bakama torbice, susjedima bicikle, time uništavajući međusobnu solidarnost i povjerenje susjeda iz radničkih kvartova i omogućujući policiji izgovor da češće zalazi u njih, do tajkuna koji su nam ili pokušavaju ukrasti živote.


Jasno je kako živimo u društvu gdje je pravilo da tajkuni i političari (koje drže na kratkom povodcu) žive na teret nas ostalih koji živimo od svog rada. Razumijemo i kako mladi nemaju bolje uzore od ljudi koji su pokrali ovo društvo zbog vlastite pohlepe, ali i gluposti nas ostalih koji to dopuštamo. Poznate gazde žive na račun svojih radnika, njihove vile i skupi auti plaćeni su neisplaćenim plaćama radnika. No, to nije razlog da bi trebali i da hoćemo takvo ponašanje tolerirati među sobom. Kada kažemo „među sobom“ mislimo na socijalnu pozadinu iz koje dolazimo, na našu klasu i naše kvartove.

Ako se suprotstavimo ljudima koji su sposobni sitnim krađama prehranjivati sebe na račun sebi sličnih susjeda koji dolaze iz iste socijalne pozicije (radnici, nezaposleni i sirotinja) smatramo da ćemo lakše pokazati kako postoji još veći problem od sitnih kriminalaca tzv. kokošara. Govorimo o današnjem društvenom uređenju koji se bazira na kriminalu, koje institucijama policije i pravosuđa, sabora i Vlade, izlazi u susret velikim kriminalcima koji nisu ukrali bicikl, torbicu, novčanik, već tvornicu, naše mirovine i našu budućnost. Ako ljudi nauče reagirati solidarno na probleme među sobom, vjerujemo da će s vremenom moći na sličan način reagirati prema političkom i gospodarskom kriminalu.

Također, mi smo oni koji želimo manje policije u našim kvartovima, a da bi to postignuli moramo stvoriti atmosferu gdje se osjećamo sigurnima među svojim susjedima. Neki smatraju da je policija „štit građana“, da su tu zbog naše „sigurnosti i povjerenja“, no mi smatramo kako je policija tu zbog održavanja socijalnog poretka. Istog onog poretka koji omogućava manjini da živi na račun većine, da ljudi koji nemaju nikakvog obraza i koji su izgradili svoje imperije na znoju i krvi radnika budu moralne vertikale društva.

Na isti način kako je policija uglavnom nesposobna pronaći vaš ukradeni bicikl, novčanik ili nešto treće, tako su nesposobni, odnosno nevoljni, zatvoriti ljude koji su svoje vile i skupe aute kupili krađom nas ostalih. Moramo pronaći alternativu. Mi smatramo da ona tiho leži među nama, u našim kvartovima, našim zgradama, samo je treba probuditi i ohrabriti primjerima i upornošću. Da na kraju priče više vjerujemo u sebe i međusobnu solidarnost nego u politički sustav sa svim njegovim institucijama. (tekst letka dijeljenog u kvartu)


UMJESTO NA SUSJEDA NAMJERI SE NA SUSTAV!

 Mreža anarhista  / intervencija  za sigurnije susjedstvo / masari.noblogs.org


 

Uslužni sektor može biti borbeni sektor

Počinje turistička sezona, tisuće ljudi slijeva se na Jadransku obalu u potrazi za poslom u hotelima, restoranima, konobama, gostionicama, hortikulturi (održavanje zelenih površina), pizzerijama, slastičarnicama, trgovinama, pekarama, plažama i sl. Nije tajna kako je uslužni sektor jedan od najbrže rastućih u Hrvatskoj, a s time jasno ide i kako je najveći stres i navlačenje s poslodavcima, poslovođama i mušterijama upravo na ramenima čistačica, kuhara, sobarica, konobara, šankera, dostavljača, picajola, prodavačica i sl. radnika i radnica. Uvjeti su posebno otežani prije svega zbog topline, ali i brzine obavljanja i repetitivnosti posla. U takvim uvjetima nužno je znati da u cijeloj toj priči ne moramo biti poslušni, uplašeni i ponizni radnici, već možemo jedni u drugima prepoznati suradnike i potražiti slabosti kod ljudi koji nas iskorištavaju dok se znojavi zajebavamo za svaku kunu.

Neke od točaka koje bi posebno istaknuli su:

  • Nemojte se ustručavati raspitati o plaćama vaših prethodnika i kolega iz drugih srodnih poduzeća. Poanta je da ne pristajete na nižu plaću od drugih, već da tražite isti tretman ili višu plaću. Zašto bi radili za sitniš, ako gazde pošteno namlate pare preko sezone.

  • Kao radnici komunicirajte međusobno na radnome mjestu i s radnicima iz vaše neposredne okoline, ti ljudi mogu biti vaši suradnici puno više nego šefovi i mušterije. Prodavačica iz trgovine s konobarom iz restorana „preko puta“, picajolo s dostavljačem itd. Na taj način možete saznati navike vaših mušterija i osoblja koje vas nadgleda (poslovođe, kolege „drukera“, direktora), ali i steći nove prijatelje.

  • Nemojte trpjeti opasne i neugodne uvjete, vaše zdravlje i život su puno važniji od poslovanja poduzeća i profita gazdi. Ako vam je vruće udahnite svježeg zraka, izađite na kratko iz zagušljivih prostorija. Ako ste umorni, zastanite, odmorite. Ako je oprema kojom baratate neispravna ne dovodite se u opasnost, zatražite drugu. Da bi ste ovo bolje prakticirali morate shvatiti kako vi dobivate samo djelić profita koji gazda ubire i kako je vaše zdravlje na popisu ispod njegove zarade.

  • Nemojte misliti kako ste bespomoćni, niti jedno poduzeće ne voli lošu reklamu i probleme na radnom mjestu. Ako ste doživjeli poniženje, nepravdu ili opasne uvjete rada – nemojte šutjeti. Niti jedan gazda ne bi volio da mu u jeku sezone netko uništava „dobar ugled i ime“ anonimnim člancima na internetu, grafitom na fasadi, gomilom letaka koji upozoravaju radnike i mušterije o kakvom se poslodavcu radi. Budite maštoviti, strpljivi i pametni, jer postoji nebrojeno načina da se gazdi smanji profit u korist radnika.

  • Upoznajte se s vašim pravima (Zakon o radu), ali imajte na umu da ga većina poslodavaca ne poštuje ukoliko se ne nađe pred pritiskom (najčešće radnog kolektiva).

Želimo vam ugodno ljeto i sezonu, istodobno priželjkujući borbenije i odlučnije radnike i radnice – koji se ne daju ponižavati i razumiju da će nam biti kako si sami napravimo, jer nas nitko ne dolazi spasiti.


Inicijativa za borbeni uslužni sektor


 

Anarhisti i parlamentarna ljevica

Ovi redovi nastaju kao reakcija na parlamentarne lijeve političke partije u Hrvatskoj koje pokušavaju anarhizam i anarhiste prikazati kao „akcijski dodatak“ svojim „ozbiljnim politikama“. Kao vrijedne terenske radnike koji trebaju parlamentarnu partiju kada treba definirati političke ciljeve, taktike i strategiju. S druge strane redovi nastaju da kao anarhisti budemo vidljiva, konzistentna i jasna opcija koja je raskrstila s parlamentarnim ljevičarima i desničarima, političarima, strankama i partijama. Time nastavljajući i potičući atmosferu među ljudima svih profila koji gube vjeru u državna rješenja i sudjeluju u studentskim i radničkim okupacijama i štrajkovima, nestranačkim „građanskim inicijativama“, prosvjedima koji izlaze iz legalnih okvira, čime se priprema teren za oblik otpora koji se oslanja na vjeru u samoorganizaciju, direktno djelovanje, međusobnu pomoć i solidarnost.


Premda kao anarhisti dijelimo vrijednosti s ljevičarima koji su za pravednije, slobodnije i ravnopravnije društvo prema radnicima, moramo jasno podvući što nas od njih razlikuje. Kada kažemo parlamentarni ljevičari mislimo na grupu ljudi koja želi parlamentarnim izborima osvojiti državnu vlast i imati pod svojom kontrolom državne institucije (poput škola, zatvora, banaka, policije, vojske, bolnica itd.). Tu se ne razlikuju puno od drugih političkih opcija koje pretendiraju na vlast i zanima ih da im na izborima date svoj glas, a kako bi ih dobili moraju znati pragmatično i oportunistički svakome obećati po nešto.

Anarhisti s druge strane ne obećavaju ništa nikome i ne smatraju parlamentarne izbore na bilo kojoj razini političkom arenom, već političku borbu vode na ulicama, radnim mjestima i u zajednicama. To je iz razloga jer konzultirajući povijest i aktualne borbe vidimo kako se institucijama vlasti, šefovima i političarima, zahtjevi potlačenih nameću kolektivnim otporom izvana. Na isti način kako radnika na disciplinu i rad prisiljava strah od otkaza, gladi i gubitka krova nad glavom, tako šefa, direktora, gradonačelnika ili ministra na ustupke prema organiziranim seljacima, radnicima, studentima ili bilo kojoj drugoj ugroženoj društvenoj skupini, prisiljava strah od gubitka popularnosti, profita, imovine i na kraju vlastite sigurnosti.

Ljevičari tvrde kako žele i mogu iskoristiti državne institucije, uključujući i medije za blagostanje svih, ako im se da na raspolaganje državni novac. Anarhisti s druge strane grade svoje institucije vlastitim naporom (socijalne centre, skvotove, radijske postaje, izdavaštva, internetske stranice, škole, sportske, kulturne i solidarne projekte, sindikate itd.) izgrađujući drugačiji svijet odmah, bez da čekaju dolazak na vlast i u medije, financijsku injekciju nekog državnog ili nevladinog fonda. Takvim pristupom jačajući društvo i podsjećajući ga kako je starije od crkve, države, stranaka, nevladinih udruga i kako raspolaže alatima jačim i efikasnijim od bilo koje državne politike.

Ovime ne želimo pozivati na razdor među ljudima koji su dio naše klase i koji žive od svoga rada ne izrabljujući druge, već želimo naše prijedloge i vrijednosti učiniti jasnima u društvu kojeg mijenjamo svojim primjerom. Želimo doprijeti do onih koji će zbog svoje naivnosti biti samo kotačić u mašini koja je željna vlasti i kontrole, umjesto da se razvijaju kao individue i kolektiv koji bolje razumije svijet oko sebe i može ga mijenjati. Ono što nas čini anarhistima nije puka direktna akcija, već i vjera da je društvo slobodnije, ravnopravnije i efikasnije izvan državnih i kapitalističkih okvira, funkcionirajući bez prisile prema vlastitim članovima, samoupravljajući svoje aktivnosti, bile one radničke, intelektualne, umjetničke ili znanstvene, bez nadzora, kontrole i cenzure nekog višeg autoriteta do dogovora vlastitih kolektiva, pojedinaca i zdravog razuma.

Anti-parlamentarna kampanja
travanj, 2017.

Mreža anarhista (MASA)
Federacija za anarhističko organiziranje (FAO)
Internacionala anarhističkih federacija (IAF)


Povezani članci:

 

Slobodna škola u Argentini (intervju s učiteljicom)

Pročitajte o autonomnoj srednjoj školi iz Buenos Airesa, koja traje 3 godine u kojoj učenici zajedno s profesorima izlaze na proteste uz svu popratnu opremu, kritički doprinose razvoju zajednice, uče o radničkim borbama i alatima u svijetu koji ih sve manje priznaje, konzultiraju radničku i anarhističku povijest te po čemu se razlikuje jedna anarhistička obrazovna institucija od drugih srednjih škola iz razgovora s prijateljicom koja tamo predaje.

S njom smo u kontaktu od kada smo se upoznali na X. Kongresu Internacionalne Anarhističkih Federacija u Frankfurtu u Njemačkoj, kolovoza 2016, koji je ostao upamćen po primanju novih anarhističkih federacija iz Latinske Amerike, a ona nam dolazi iz već starije federacije članice iz Argentine i ostala je u pamćenju kao simpatična prevoditeljica na samome kongresu.


P: Za one koji nisu iz španjolskog govornog područja, možeš li prevesti i objasniti ime vaše škole “Escuela Libre de Constitución”?

O: Escuela Libre de Constitución znači Slobodna škola Constitución. Constitución je kvart u kojem smo započeli s radom, gdje se nalazila kuća FLA (Federación Libertaria Argentina, argentinska anarhistička [slobodarsko komunistička] federacija, op.a.). To je vrlo marginaliziran kvart, ujedno jedno od “red-light” (dio grada poznat po prostituciji, op.a.) područja grada (Buenos Aires, op.a.).

P: Možeš li nam reći malo više o povijesti škole, o ideji iza nje kao i o procesu osnivanja?

O: Škola je započela kao radionica na temu slobodarskog obrazovanja u kojoj su sudjelovali aktivisti iz federacije (FLA, op.a.) i neki istraživači koji su doveli druge ljude “izvana”. Nakon diskusije i istraživanja, morali su odlučiti da li osnovati službeno priznatu srednju školu koju bi vodila društvena organizacija, ili radionice osposobljavanja. Bili smo više zainteresirani za stvaranje škole jer smo tako mogli doprijeti do ljudi izvan slobodarskog balončića. Kao što sam rekla, nisu svi sudionici škole članovi FLA, neki profesori se uopće ne smatraju anarhistima, ali svi smo se složili oko principa slobodarskog obrazovanja, među kojima je i odbacivanje ideje stvaranja škole za proizvodnju kadrova. Kako bismo dobili anarhističke aktiviste, pružamo određen sadržaj na temu anarhističke povijesti, ali iznad svega pokušavamo promovirati kritičko razmišljanje.

P: Koji su neki od najvećih problema s kojima ste se susreli na početku i jesu li oni i dalje prisutni ili su se pojavili novi problemi?

O: Najveći problemi su i dalje prisutni zbog   populacije s kojom smo izabrali raditi; mladi ljudi i odrasli ljudi koje je mainstream  obrazovanje odbacilo, koji ponekad žive u nasilnom okruženju s kojim se moramo nositi i zato što mnogi od njih dolaze s rasističkim ili kapitalističkim mentalitetom kojeg se trudimo promijeniti. Još jedna poteškoća s kojom smo se izabrali pozabaviti je heterogenost grupe profesora koje imamo, koji dolaze iz različitih političkih pozadina i ponekad je teško postići konsenzus oko toga kakvu školu želimo stvoriti. Glavni alat za rješavanje ovih problema su skupštine/plenumi na kojima razgovaramo o našim razlikama i pokušavamo postići dogovor. Neki od nas trenutačno razmišljaju o tome kako da osiguraju da su skupštine uistinu horizontalne, kako bi se spriječilo ljude da nameću svoje ideje samo zato što su glasniji ili govore više. Također, kao u većini organizacija, usklađivanje razlika je kompleksno, ljude koji mogu i žele raditi puno ponekad frustriraju ljudi koji ne mogu.

P: Pretpostavljam da ste se morali jako boriti kako bi vaša škola bila priznata kao legitimna  obrazovna ustanova. Možeš li nam reći više o toj borbi i gdje stojite danas? Također, postoje li neke sl. institucije?

O: “Bachilleratos populares” (narodne srednje škole, op.a.) pojavile su se 2000-ih godina kao dio strategije preživljavanja nekih društvenih pokreta koji su vidjeli da ako žele opstati trebaju više komunicirati s narodom, neki su osnovali kulturne centre i ideja je evoluirala iz radionice u školu. Zajedno s koordinatorom istraživanja (CEIP) stvorili su koncept narodnih srednjih škola kako bi popunili praznine u mainstream obrazovanju i uz puno mobilizacije uspjeli su biti službeno priznati. Trenutačno postoji oko 100-tinjak takvih škola u zemlji. Postoje koordinacijske platforme kao što je “La Coordinadora de Bachilleratos Populares”, kao i “Red de Bachilleratos Populares” kako bi se obranilo što smo postigli. Trenutačno smo se malo udaljili od njih s obzirom na to da oni opravdavaju dobivanje financijskih sredstava od države, ali održavamo redovite sastanke s druge dvije narodne škole koje dijele našu potrebu za autonomijom i naše odbijanje da postanemo državnim obrazovnim radnicima. Međutim, nemamo loše odnose s drugim narodnim školama, jednostavno imamo drugačiju viziju. Mi smo rijetka autonomna narodna škola koja javno zastupa slobodarske ideje i obrazovanje, ali postoje i neke druge narodne škole imaju profesore koji su dio anarhističkog pokreta. Sada smo priznati i naši učenici po završetku dobiju službene svjedodžbe o završenom srednjoškolskom obrazovanju. Također, primaju stipendije od države kao i svi učenici lošeg imovinskog statusa. Drugih odnosa s državom nemamo.

P: Koji tip predmeta nudite? Po čemu se razlikujete sadržajno od drugih škola?

O: Predajemo većinu “tradicionalnih” predmeta, jezike, povijest, engleski, matematiku, itd. Profesori teže za ravnotežom između sadržaja koji učenicima mogu zatrebati u daljnjem obrazovanju, i sadržaja koje mainstream obrazovanje ne pruža, a koje mi smatramo važnima za promoviranje kritičkog mišljenja (različiti pogledi na povijest, ili neka slobodarska literatura, itd.). Također, držimo da je važno imati participativna i dijaloška predavanja i u nekim je slučajevima dio evaluacijskog procesa držanje predavanja od strane samih učenika. Jedan od predmeta koji imamo, a kojeg “normalne” škole nemaju je “desarrollo comunitario” (razvoj zajednice). Ja to predajem drugom i trećem razredu (škola traje 3 godine). U prvom razredu uče o povijesti kapitalizma i radničkog pokreta, u drugom uče o radničkim pravima i alatima koje imaju na raspolaganju za njihovu obranu, i u trećem o kooperativama i kako ih pokrenuti (idealno bi do kraja godine već pokušali osnovati vlastitu kooperativu i novac koji bi zaradili išao bi za njihovo maturalno putovanje).

P: Tko može predavati u školi? Koji su uvjeti? Da li je potreban poseban trening za predavanje u slobodnim školama za razliku od državnih škola?

O: Bilo tko može predavati. Imamo nekoliko sastanaka na početku i na kraju godine kako bismo objasnili kako škola funkcionira. Pokušavamo raditi u pedagoškim parovima ili grupama, dakle, više od jednog profesora po predavanju kako ne bi postojao jedan glas, i iako nemamo uvijek dovoljno ljudi da bismo to zajamčili. Smatramo da je važno da novi profesori nisu sami (također, jer se dogodilo i da novi profesori naglo odu), stoga, mislim kako bi se moglo reći da imamo probnu godinu za nove predavače kako bi vidjeli hoće li ostati i shvaćaju li posao za ozbiljno prije nego im dopustimo da predaju sami.

P: Možeš li opisati tipičan dan u školi, tijek nastave, možda čak i tjedna?

O: Tipičan dan izgleda uglavnom ovako; Pozdravim svakog od učenika poljupcem i čavrljanjem, onda netko ode napraviti “mate” (kofeinski napitak, op.a.) da popijemo tijekom predavanja, zatim svi sjedimo i čitamo bilo tekst, bilo vijest ili gledamo video koji potom potakne diskusiju, na kraju postavim pitanja da pokušam vidjeti što smo svi razumjeli, također, učenici koji su mirniji dobiju priliku sudjelovati. Puno puta učenici govore više od mene i uvijek naučim nešto novo… Nisam veliki obožavatelj korištenja školske ploče, ali nekad ih zatražim da pojasne koncepte na njoj… Nisu svi učenici potpuno zainteresirani za predavanja, tako da neki vani puše ili sviraju gitaru. Vidim to kao dio njihovog procesa, doći će učiti kad budu spremni, i dokle god ne rade nešto što može njih ili nas uvaliti u neprilike, ne smeta mi. Većina nas koristi samoevaluacije za završne ocjene i oni učenici koji nisu radili dovoljno obično su toga svjesni. Srijedom obično imamo dodatne aktivnosti, nekad ostanu gledati filmove i jesti s profesorima, a nekad imamo tečaj samoobrane za djevojke ili igramo društvenu igru koju smo sami napravili kako bismo postavili i odgovorili na pitanja o seksualnosti ili potaknuli raspravu o konzumerizmu, korištenju droga, ili o bilo čemu što smatramo važnim za razgovarati. Iako se ove aktivnosti ne ocjenjuju, učenici ostaju iz istinskog interesa.

P: Zašto smatraš da je ova vrsta ustanove važna?

O: Mislim da je važna jer je to poput sijanja sjemena… 5 učenika se vratilo kao profesori i pokušavamo školama vratiti značajno mjesto u zajednici, adresiranje problema, savjetovanje mladeži… čineći da je obrazovanje o obrazovanju i dijeljenju, a ne o ispitima i autoritetu.

P: Koji je odnos između škole i širih društvenih zbivanja? Da li je ona mjesto aktivizma u zajednici uz to što je obrazovna institucija?

O: Učenici i neki od nas profesora su iz kvarta, i kao takvi sudjelujemo u lokalnim događanjima i  imamo dobre odnose s drugim organizacijama… pomogli smo posaditi voćnjak u lokalnom parku, što je bila inicijativa zajednice, neki profesori su organizirali posjet obnovljenim poduzećima, ekološkim komunama ili radničkim kooperativama… nekad učenici moraju istražiti o raznim organizacijama kao dio svog školovanja… dogovaramo se na skupštinama/plenumima kojim mobilizacijama ćemo prisustvovati i idemo sa   zastavom, bubnjevima, vatrometom… cijelom opremom i volimo to. Ove smo godine posjetili novine kojima sad upravljaju radnici, nakon čega su napisali članak o našoj školi.  U vezi smo s ljudima iz Venecuele koji bi isto pisali o nama. Također, na audiovizualnoj radionici učenici su napravili videe koji su osvojili nagrade i bili spominjani ovdje i u Brazilu.

P: Kako uspijevate pokriti troškove?

O: Troškovi su uvijek problem, moramo plaćati najam koji stalno poskupljuje. Mi profesori ne samo da ne naplaćujemo svoj rad, već moramo pridonijeti pokrivanju mjesečnih troškova ustanove. Također, organiziramo proslave i događanja kako bismo prikupili sredstva, iako nam prijeti rizik zatvaranja jer nemamo financije. Zato pokrećemo malu tvornicu čaša dobivenih rezanjem boca za koju se nadamo da će nam pomoći na neki način, ali novac je, nažalost, uvijek briga.

P: Koji su vam nade i planovi za budućnost škole i ima li nešto što smatraš važnim za dodati?

O: Da ćemo opstati, i imati svoju kuću, da ćemo uspjeti stvoriti zajedničku ideju o tome što želimo da naša škola bude, kako bismo mogli dalje transformirati obrazovanje i umanjiti poroke koje smo naslijedili od mainstream škola… ali opstanak je zasad dovoljan!


Escuela Libre de Constitución

Stranice kampanje solidarnosti sa školom

Izvor intervjua: 7. broj glasila Društvo otpora