Uslužni sektor može biti borbeni sektor

Počinje turistička sezona, tisuće ljudi slijeva se na Jadransku obalu u potrazi za poslom u hotelima, restoranima, konobama, gostionicama, hortikulturi (održavanje zelenih površina), pizzerijama, slastičarnicama, trgovinama, pekarama, plažama i sl. Nije tajna kako je uslužni sektor jedan od najbrže rastućih u Hrvatskoj, a s time jasno ide i kako je najveći stres i navlačenje s poslodavcima, poslovođama i mušterijama upravo na ramenima čistačica, kuhara, sobarica, konobara, šankera, dostavljača, picajola, prodavačica i sl. radnika i radnica. Uvjeti su posebno otežani prije svega zbog topline, ali i brzine obavljanja i repetitivnosti posla. U takvim uvjetima nužno je znati da u cijeloj toj priči ne moramo biti poslušni, uplašeni i ponizni radnici, već možemo jedni u drugima prepoznati suradnike i potražiti slabosti kod ljudi koji nas iskorištavaju dok se znojavi zajebavamo za svaku kunu.

Neke od točaka koje bi posebno istaknuli su:

  • Nemojte se ustručavati raspitati o plaćama vaših prethodnika i kolega iz drugih srodnih poduzeća. Poanta je da ne pristajete na nižu plaću od drugih, već da tražite isti tretman ili višu plaću. Zašto bi radili za sitniš, ako gazde pošteno namlate pare preko sezone.

  • Kao radnici komunicirajte međusobno na radnome mjestu i s radnicima iz vaše neposredne okoline, ti ljudi mogu biti vaši suradnici puno više nego šefovi i mušterije. Prodavačica iz trgovine s konobarom iz restorana „preko puta“, picajolo s dostavljačem itd. Na taj način možete saznati navike vaših mušterija i osoblja koje vas nadgleda (poslovođe, kolege „drukera“, direktora), ali i steći nove prijatelje.

  • Nemojte trpjeti opasne i neugodne uvjete, vaše zdravlje i život su puno važniji od poslovanja poduzeća i profita gazdi. Ako vam je vruće udahnite svježeg zraka, izađite na kratko iz zagušljivih prostorija. Ako ste umorni, zastanite, odmorite. Ako je oprema kojom baratate neispravna ne dovodite se u opasnost, zatražite drugu. Da bi ste ovo bolje prakticirali morate shvatiti kako vi dobivate samo djelić profita koji gazda ubire i kako je vaše zdravlje na popisu ispod njegove zarade.

  • Nemojte misliti kako ste bespomoćni, niti jedno poduzeće ne voli lošu reklamu i probleme na radnom mjestu. Ako ste doživjeli poniženje, nepravdu ili opasne uvjete rada – nemojte šutjeti. Niti jedan gazda ne bi volio da mu u jeku sezone netko uništava „dobar ugled i ime“ anonimnim člancima na internetu, grafitom na fasadi, gomilom letaka koji upozoravaju radnike i mušterije o kakvom se poslodavcu radi. Budite maštoviti, strpljivi i pametni, jer postoji nebrojeno načina da se gazdi smanji profit u korist radnika.

  • Upoznajte se s vašim pravima (Zakon o radu), ali imajte na umu da ga većina poslodavaca ne poštuje ukoliko se ne nađe pred pritiskom (najčešće radnog kolektiva).

Želimo vam ugodno ljeto i sezonu, istodobno priželjkujući borbenije i odlučnije radnike i radnice – koji se ne daju ponižavati i razumiju da će nam biti kako si sami napravimo, jer nas nitko ne dolazi spasiti.


Inicijativa za borbeni uslužni sektor


 

Anarhisti i parlamentarna ljevica

Ovi redovi nastaju kao reakcija na parlamentarne lijeve političke partije u Hrvatskoj koje pokušavaju anarhizam i anarhiste prikazati kao „akcijski dodatak“ svojim „ozbiljnim politikama“. Kao vrijedne terenske radnike koji trebaju parlamentarnu partiju kada treba definirati političke ciljeve, taktike i strategiju. S druge strane redovi nastaju da kao anarhisti budemo vidljiva, konzistentna i jasna opcija koja je raskrstila s parlamentarnim ljevičarima i desničarima, političarima, strankama i partijama. Time nastavljajući i potičući atmosferu među ljudima svih profila koji gube vjeru u državna rješenja i sudjeluju u studentskim i radničkim okupacijama i štrajkovima, nestranačkim „građanskim inicijativama“, prosvjedima koji izlaze iz legalnih okvira, čime se priprema teren za oblik otpora koji se oslanja na vjeru u samoorganizaciju, direktno djelovanje, međusobnu pomoć i solidarnost.


Premda kao anarhisti dijelimo vrijednosti s ljevičarima koji su za pravednije, slobodnije i ravnopravnije društvo prema radnicima, moramo jasno podvući što nas od njih razlikuje. Kada kažemo parlamentarni ljevičari mislimo na grupu ljudi koja želi parlamentarnim izborima osvojiti državnu vlast i imati pod svojom kontrolom državne institucije (poput škola, zatvora, banaka, policije, vojske, bolnica itd.). Tu se ne razlikuju puno od drugih političkih opcija koje pretendiraju na vlast i zanima ih da im na izborima date svoj glas, a kako bi ih dobili moraju znati pragmatično i oportunistički svakome obećati po nešto.

Anarhisti s druge strane ne obećavaju ništa nikome i ne smatraju parlamentarne izbore na bilo kojoj razini političkom arenom, već političku borbu vode na ulicama, radnim mjestima i u zajednicama. To je iz razloga jer konzultirajući povijest i aktualne borbe vidimo kako se institucijama vlasti, šefovima i političarima, zahtjevi potlačenih nameću kolektivnim otporom izvana. Na isti način kako radnika na disciplinu i rad prisiljava strah od otkaza, gladi i gubitka krova nad glavom, tako šefa, direktora, gradonačelnika ili ministra na ustupke prema organiziranim seljacima, radnicima, studentima ili bilo kojoj drugoj ugroženoj društvenoj skupini, prisiljava strah od gubitka popularnosti, profita, imovine i na kraju vlastite sigurnosti.

Ljevičari tvrde kako žele i mogu iskoristiti državne institucije, uključujući i medije za blagostanje svih, ako im se da na raspolaganje državni novac. Anarhisti s druge strane grade svoje institucije vlastitim naporom (socijalne centre, skvotove, radijske postaje, izdavaštva, internetske stranice, škole, sportske, kulturne i solidarne projekte, sindikate itd.) izgrađujući drugačiji svijet odmah, bez da čekaju dolazak na vlast i u medije, financijsku injekciju nekog državnog ili nevladinog fonda. Takvim pristupom jačajući društvo i podsjećajući ga kako je starije od crkve, države, stranaka, nevladinih udruga i kako raspolaže alatima jačim i efikasnijim od bilo koje državne politike.

Ovime ne želimo pozivati na razdor među ljudima koji su dio naše klase i koji žive od svoga rada ne izrabljujući druge, već želimo naše prijedloge i vrijednosti učiniti jasnima u društvu kojeg mijenjamo svojim primjerom. Želimo doprijeti do onih koji će zbog svoje naivnosti biti samo kotačić u mašini koja je željna vlasti i kontrole, umjesto da se razvijaju kao individue i kolektiv koji bolje razumije svijet oko sebe i može ga mijenjati. Ono što nas čini anarhistima nije puka direktna akcija, već i vjera da je društvo slobodnije, ravnopravnije i efikasnije izvan državnih i kapitalističkih okvira, funkcionirajući bez prisile prema vlastitim članovima, samoupravljajući svoje aktivnosti, bile one radničke, intelektualne, umjetničke ili znanstvene, bez nadzora, kontrole i cenzure nekog višeg autoriteta do dogovora vlastitih kolektiva, pojedinaca i zdravog razuma.

Anti-parlamentarna kampanja
travanj, 2017.

Mreža anarhista (MASA)
Federacija za anarhističko organiziranje (FAO)
Internacionala anarhističkih federacija (IAF)


Povezani članci:

 

Slobodna škola u Argentini (intervju s učiteljicom)

Pročitajte o autonomnoj srednjoj školi iz Buenos Airesa, koja traje 3 godine u kojoj učenici zajedno s profesorima izlaze na proteste uz svu popratnu opremu, kritički doprinose razvoju zajednice, uče o radničkim borbama i alatima u svijetu koji ih sve manje priznaje, konzultiraju radničku i anarhističku povijest te po čemu se razlikuje jedna anarhistička obrazovna institucija od drugih srednjih škola iz razgovora s prijateljicom koja tamo predaje.

S njom smo u kontaktu od kada smo se upoznali na X. Kongresu Internacionalne Anarhističkih Federacija u Frankfurtu u Njemačkoj, kolovoza 2016, koji je ostao upamćen po primanju novih anarhističkih federacija iz Latinske Amerike, a ona nam dolazi iz već starije federacije članice iz Argentine i ostala je u pamćenju kao simpatična prevoditeljica na samome kongresu.


P: Za one koji nisu iz španjolskog govornog područja, možeš li prevesti i objasniti ime vaše škole “Escuela Libre de Constitución”?

O: Escuela Libre de Constitución znači Slobodna škola Constitución. Constitución je kvart u kojem smo započeli s radom, gdje se nalazila kuća FLA (Federación Libertaria Argentina, argentinska anarhistička [slobodarsko komunistička] federacija, op.a.). To je vrlo marginaliziran kvart, ujedno jedno od “red-light” (dio grada poznat po prostituciji, op.a.) područja grada (Buenos Aires, op.a.).

P: Možeš li nam reći malo više o povijesti škole, o ideji iza nje kao i o procesu osnivanja?

O: Škola je započela kao radionica na temu slobodarskog obrazovanja u kojoj su sudjelovali aktivisti iz federacije (FLA, op.a.) i neki istraživači koji su doveli druge ljude “izvana”. Nakon diskusije i istraživanja, morali su odlučiti da li osnovati službeno priznatu srednju školu koju bi vodila društvena organizacija, ili radionice osposobljavanja. Bili smo više zainteresirani za stvaranje škole jer smo tako mogli doprijeti do ljudi izvan slobodarskog balončića. Kao što sam rekla, nisu svi sudionici škole članovi FLA, neki profesori se uopće ne smatraju anarhistima, ali svi smo se složili oko principa slobodarskog obrazovanja, među kojima je i odbacivanje ideje stvaranja škole za proizvodnju kadrova. Kako bismo dobili anarhističke aktiviste, pružamo određen sadržaj na temu anarhističke povijesti, ali iznad svega pokušavamo promovirati kritičko razmišljanje.

P: Koji su neki od najvećih problema s kojima ste se susreli na početku i jesu li oni i dalje prisutni ili su se pojavili novi problemi?

O: Najveći problemi su i dalje prisutni zbog   populacije s kojom smo izabrali raditi; mladi ljudi i odrasli ljudi koje je mainstream  obrazovanje odbacilo, koji ponekad žive u nasilnom okruženju s kojim se moramo nositi i zato što mnogi od njih dolaze s rasističkim ili kapitalističkim mentalitetom kojeg se trudimo promijeniti. Još jedna poteškoća s kojom smo se izabrali pozabaviti je heterogenost grupe profesora koje imamo, koji dolaze iz različitih političkih pozadina i ponekad je teško postići konsenzus oko toga kakvu školu želimo stvoriti. Glavni alat za rješavanje ovih problema su skupštine/plenumi na kojima razgovaramo o našim razlikama i pokušavamo postići dogovor. Neki od nas trenutačno razmišljaju o tome kako da osiguraju da su skupštine uistinu horizontalne, kako bi se spriječilo ljude da nameću svoje ideje samo zato što su glasniji ili govore više. Također, kao u većini organizacija, usklađivanje razlika je kompleksno, ljude koji mogu i žele raditi puno ponekad frustriraju ljudi koji ne mogu.

P: Pretpostavljam da ste se morali jako boriti kako bi vaša škola bila priznata kao legitimna  obrazovna ustanova. Možeš li nam reći više o toj borbi i gdje stojite danas? Također, postoje li neke sl. institucije?

O: “Bachilleratos populares” (narodne srednje škole, op.a.) pojavile su se 2000-ih godina kao dio strategije preživljavanja nekih društvenih pokreta koji su vidjeli da ako žele opstati trebaju više komunicirati s narodom, neki su osnovali kulturne centre i ideja je evoluirala iz radionice u školu. Zajedno s koordinatorom istraživanja (CEIP) stvorili su koncept narodnih srednjih škola kako bi popunili praznine u mainstream obrazovanju i uz puno mobilizacije uspjeli su biti službeno priznati. Trenutačno postoji oko 100-tinjak takvih škola u zemlji. Postoje koordinacijske platforme kao što je “La Coordinadora de Bachilleratos Populares”, kao i “Red de Bachilleratos Populares” kako bi se obranilo što smo postigli. Trenutačno smo se malo udaljili od njih s obzirom na to da oni opravdavaju dobivanje financijskih sredstava od države, ali održavamo redovite sastanke s druge dvije narodne škole koje dijele našu potrebu za autonomijom i naše odbijanje da postanemo državnim obrazovnim radnicima. Međutim, nemamo loše odnose s drugim narodnim školama, jednostavno imamo drugačiju viziju. Mi smo rijetka autonomna narodna škola koja javno zastupa slobodarske ideje i obrazovanje, ali postoje i neke druge narodne škole imaju profesore koji su dio anarhističkog pokreta. Sada smo priznati i naši učenici po završetku dobiju službene svjedodžbe o završenom srednjoškolskom obrazovanju. Također, primaju stipendije od države kao i svi učenici lošeg imovinskog statusa. Drugih odnosa s državom nemamo.

P: Koji tip predmeta nudite? Po čemu se razlikujete sadržajno od drugih škola?

O: Predajemo većinu “tradicionalnih” predmeta, jezike, povijest, engleski, matematiku, itd. Profesori teže za ravnotežom između sadržaja koji učenicima mogu zatrebati u daljnjem obrazovanju, i sadržaja koje mainstream obrazovanje ne pruža, a koje mi smatramo važnima za promoviranje kritičkog mišljenja (različiti pogledi na povijest, ili neka slobodarska literatura, itd.). Također, držimo da je važno imati participativna i dijaloška predavanja i u nekim je slučajevima dio evaluacijskog procesa držanje predavanja od strane samih učenika. Jedan od predmeta koji imamo, a kojeg “normalne” škole nemaju je “desarrollo comunitario” (razvoj zajednice). Ja to predajem drugom i trećem razredu (škola traje 3 godine). U prvom razredu uče o povijesti kapitalizma i radničkog pokreta, u drugom uče o radničkim pravima i alatima koje imaju na raspolaganju za njihovu obranu, i u trećem o kooperativama i kako ih pokrenuti (idealno bi do kraja godine već pokušali osnovati vlastitu kooperativu i novac koji bi zaradili išao bi za njihovo maturalno putovanje).

P: Tko može predavati u školi? Koji su uvjeti? Da li je potreban poseban trening za predavanje u slobodnim školama za razliku od državnih škola?

O: Bilo tko može predavati. Imamo nekoliko sastanaka na početku i na kraju godine kako bismo objasnili kako škola funkcionira. Pokušavamo raditi u pedagoškim parovima ili grupama, dakle, više od jednog profesora po predavanju kako ne bi postojao jedan glas, i iako nemamo uvijek dovoljno ljudi da bismo to zajamčili. Smatramo da je važno da novi profesori nisu sami (također, jer se dogodilo i da novi profesori naglo odu), stoga, mislim kako bi se moglo reći da imamo probnu godinu za nove predavače kako bi vidjeli hoće li ostati i shvaćaju li posao za ozbiljno prije nego im dopustimo da predaju sami.

P: Možeš li opisati tipičan dan u školi, tijek nastave, možda čak i tjedna?

O: Tipičan dan izgleda uglavnom ovako; Pozdravim svakog od učenika poljupcem i čavrljanjem, onda netko ode napraviti “mate” (kofeinski napitak, op.a.) da popijemo tijekom predavanja, zatim svi sjedimo i čitamo bilo tekst, bilo vijest ili gledamo video koji potom potakne diskusiju, na kraju postavim pitanja da pokušam vidjeti što smo svi razumjeli, također, učenici koji su mirniji dobiju priliku sudjelovati. Puno puta učenici govore više od mene i uvijek naučim nešto novo… Nisam veliki obožavatelj korištenja školske ploče, ali nekad ih zatražim da pojasne koncepte na njoj… Nisu svi učenici potpuno zainteresirani za predavanja, tako da neki vani puše ili sviraju gitaru. Vidim to kao dio njihovog procesa, doći će učiti kad budu spremni, i dokle god ne rade nešto što može njih ili nas uvaliti u neprilike, ne smeta mi. Većina nas koristi samoevaluacije za završne ocjene i oni učenici koji nisu radili dovoljno obično su toga svjesni. Srijedom obično imamo dodatne aktivnosti, nekad ostanu gledati filmove i jesti s profesorima, a nekad imamo tečaj samoobrane za djevojke ili igramo društvenu igru koju smo sami napravili kako bismo postavili i odgovorili na pitanja o seksualnosti ili potaknuli raspravu o konzumerizmu, korištenju droga, ili o bilo čemu što smatramo važnim za razgovarati. Iako se ove aktivnosti ne ocjenjuju, učenici ostaju iz istinskog interesa.

P: Zašto smatraš da je ova vrsta ustanove važna?

O: Mislim da je važna jer je to poput sijanja sjemena… 5 učenika se vratilo kao profesori i pokušavamo školama vratiti značajno mjesto u zajednici, adresiranje problema, savjetovanje mladeži… čineći da je obrazovanje o obrazovanju i dijeljenju, a ne o ispitima i autoritetu.

P: Koji je odnos između škole i širih društvenih zbivanja? Da li je ona mjesto aktivizma u zajednici uz to što je obrazovna institucija?

O: Učenici i neki od nas profesora su iz kvarta, i kao takvi sudjelujemo u lokalnim događanjima i  imamo dobre odnose s drugim organizacijama… pomogli smo posaditi voćnjak u lokalnom parku, što je bila inicijativa zajednice, neki profesori su organizirali posjet obnovljenim poduzećima, ekološkim komunama ili radničkim kooperativama… nekad učenici moraju istražiti o raznim organizacijama kao dio svog školovanja… dogovaramo se na skupštinama/plenumima kojim mobilizacijama ćemo prisustvovati i idemo sa   zastavom, bubnjevima, vatrometom… cijelom opremom i volimo to. Ove smo godine posjetili novine kojima sad upravljaju radnici, nakon čega su napisali članak o našoj školi.  U vezi smo s ljudima iz Venecuele koji bi isto pisali o nama. Također, na audiovizualnoj radionici učenici su napravili videe koji su osvojili nagrade i bili spominjani ovdje i u Brazilu.

P: Kako uspijevate pokriti troškove?

O: Troškovi su uvijek problem, moramo plaćati najam koji stalno poskupljuje. Mi profesori ne samo da ne naplaćujemo svoj rad, već moramo pridonijeti pokrivanju mjesečnih troškova ustanove. Također, organiziramo proslave i događanja kako bismo prikupili sredstva, iako nam prijeti rizik zatvaranja jer nemamo financije. Zato pokrećemo malu tvornicu čaša dobivenih rezanjem boca za koju se nadamo da će nam pomoći na neki način, ali novac je, nažalost, uvijek briga.

P: Koji su vam nade i planovi za budućnost škole i ima li nešto što smatraš važnim za dodati?

O: Da ćemo opstati, i imati svoju kuću, da ćemo uspjeti stvoriti zajedničku ideju o tome što želimo da naša škola bude, kako bismo mogli dalje transformirati obrazovanje i umanjiti poroke koje smo naslijedili od mainstream škola… ali opstanak je zasad dovoljan!


Escuela Libre de Constitución

Stranice kampanje solidarnosti sa školom

Izvor intervjua: 7. broj glasila Društvo otpora

Anarhističko djelovanje usprkos državnoj represiji (MASA-FAO-IFA)

Redovi u nastavku napisani su iz osobnih iskustava djelovanja s anarhističkih pozicija i susretanja s policijskom i pravosudnom represijom kao direktnom posljedicom. Rezultat su samoanalize ljudi koji se nose s represijom i razgovora s ljudima koji su to proživjeli. Cilj je promisliti o mogućnostima vlastitog ponašanja pod represivnim radnjama države, te pružiti jedan od mogućih putokaza. Motivacija koja stoji iza pisanja je nastaviti djelovati u svim uvjetima u kojima se zateknemo.

Pod represijom mislimo na svako djelovanje represivnog aparata (policija, doušnici, tajna služba, sudovi, zatvori, vojska), koje pokušava suzbiti, ograničiti ili izolirati anarhističko djelovanje. Pod anarhističkim djelovanjem mislimo na svako direktno djelovanje protiv države i kapitalizma oslanjajući se na vlastite snage, ne čekajući nikakve dozvole ni zapovjedi i izgrađujući drugačije međuljudske odnose koji se baziraju na ravnopravnosti, međusobnoj solidarnosti i iskrenosti ovdje i sada, time priželjkujući i ostvarujući drugačiju budućnost.


Ako započnemo citatom Napoleona bit će vam jasnije kojim smjerom namjeravamo krenuti. Francuski vojskovođa, državnik i car sakupio je razna iskustva kroz svoj život, stoga ga poslušajmo: “Mudrost policijskog posla je u tome – da bi kažnjavao rjeđe, moraš kažnjavati ozbiljnije.“ Jedan gradonačelnik ili koji drugi političar na funkciji u gradu, županiji ili na razini države može izvršiti pritisak na represivni aparat, da je određene osobe nužno zastrašiti fizičkim nasiljem, progonom policije, a zatim i pravosudnim procedurama, kako bi sustav nesmetano nastavio sa svojim djelovanjem. Tada radnici neometano mogu nastaviti odlaziti na posao i stvarati profit gazdama, djeca odlaziti u školu i učiti se poslušnosti, a vi nastaviti gledati televiziju šopajući se strahom kojim nas vladajući dijele i udaljavaju jedne od drugih, a svi skupa možemo vidjeti kako u praksi izgleda slogan toliko često izvikivan policiji na prosvjedima – „štitite bogate!“. Ova piramidalna shema identično funkcionira ako na mjesto političara i/ili iznad njega, umetnemo tajkuna kojem ste pomrsili poslovanje. Zapovjedni lanac funkcionira, a između nas, koji smo na dnu društvene piramide i onih koji stoje iznad nas bilo svojim političkim pozicijama i/ili kapitalom, stoji policija.

Kada se policija odluči djelovati, budite sigurni da su do tada zasigurno prikupili dovoljno podataka kako bi saznali vaše navike, socijalne kontakte i mreže koje koristite pri mobilizaciji u vašim akcijama. Za prikupljanje podataka koriste se nadzorom koji može teći kroz obavijesne razgovore, fotografiranje, fizičko praćenje, prisluškivanje mobilnih aparata, nadziranje naloga na internetu poput vaše elektronske pošte, Facebook računa ili pak ubacivanjem prislušnih aparata u prostorije gdje boravite. Neki dijelovi posla obavljaju se „staromodno“, i tu na red dolaze doušnici koji se regrutiraju strahom, ucjenama ili plaćom. Nije novost kako svaka država ima tajnu službu koja na raspolaganju ima vlastitu infrastrukturu, stoga nadzor vašeg kretanja nije nikakav problem, uostalom postojanjem GPS-a (globalnog pozicijskog sustava) u vašim mobilnim uređajima i IP-a (Internet protokola) između vašeg računala i Interneta taj posao je maksimalno olakšan.

Operativci mogu iznajmiti stan pored vašeg kako bi vas imali na oku 24 sata na dan, pratiti vas i bilježiti vaše kontakte i navike, a oni smjeliji mogu probati ući u vaša društva. Osim plaćenih operativaca možete računati i na ljude koji nešto „duguju“ policiji. Plaćeni operativci i “dužnici” će pokušati zadobiti vaše povjerenje kako bi došli do informacija o vašem djelovanju ili vas uvukli u potencijalno opasne situacije (najčešće nagovaranjem na besmislene nasilne akcije, poslovanje oružjem i sl. u kontekstu kada za to ne postoji opravdanje, a opasnost od privođenja je realna). Postoje ljudi koji se jednostavno uplaše i odluče „drukati“, zbog manjka kičme ili bojazni za svoju obitelj i radno mjesto. Treba svega biti smireno svjestan ili platiti skupu cijenu ostajanjem bez slobode.


Sada kada smo istaknuli s kakvom mrežom represija raspolaže, vratit ćemo se na Napoleona, ulogu policije i šire društvene posljedice za one nad kojima se vrši represija i nad onima koji promatraju. Situacija je sljedeća; nad vama se odvio fizički napad policije zbog neke akcije (npr. prosvjeda, okupacije ili štrajka) i čekate kaznu na slobodi ili u pritvoru. Od vas su odlučili napraviti primjer ostalima, a vi ste držali zastavu/transparent/megafon, dijelili letke, novine, držali govore, predvodili akciju, ili jednostavno održavali stranicu na Internetu u sklopu nekih širih socijalnih gibanja. Nasilje policije proizvodi širu društvenu traumu, koliko vama toliko i drugima (obitelji, prijateljima, poznanicima). Trauma se uglavnom manifestira tako da većina ljudi koja je do tada sudjelovala više ne želi „uzeti u ruke“ organizaciju ili navedene „materijale“ iz straha od kazne. Ovo reproduciranje straha zna ići toliko daleko da si neki ljudi međusobno počnu braniti „subverzivne radnje“, kako nitko ne bi bio ponovno kažnjen. Čak ako se neki ponovno i prime sudjelovanja u društvenim kretanjima poput prosvjeda, inicijativa, kampanja, paze da su unutar okvira sustava, kako na sebe ne bi navukli represivni aparat, a iza takvih društvenih kretanja uglavnom stoje opozicijske stranke i nevladin sektor (udruge).

Radi dočaravanja ovog društvenog fenomena uzet ćemo primjer s majmunima koji su nam bliski srodnici. U eksperimentu se majmunima u zatočeništvu nudi prilika da uzmu bananu, koja je postavljena tako da se do nje treba potruditi doći kako bi se uzela. Kada jedan uspije uzeti bananu biva kažnjen s ostalima. Sljedeći majmun koji poželi uzeti bananu u gotovo svim slučajevima pokušava biti spriječen od ostalih majmuna iz bojazni da se ne dobije kazna. Stoga, svatko od nas u jednom trenutku može preuzeti na sebe ulogu policajca. Sada ako ponovimo citat Napoleona vjerojatno će imati više smisla; „da bi kažnjavao rjeđe, moraš kažnjavati ozbiljnije“.


Cilj represije je korigirati „devijantno ponašanje“, vratiti vas na „pravu stazu“ ili ako je to neizvedivo maknuti vas s bilo koje staze na određeno vrijeme, a anarhistički protuotrov je naizgled jednostavan – treba ostati uporan, tvrdoglav i pronalaziti načine kako se rehabilitirati i nastaviti djelovati. Kada smo napisali da većina ili neki ne žele nastaviti djelovati iz straha od kazne, a ako neki i nastave djelovati djeluju isključivo u okviru sustava, to ne znači da je takvo ponašanje jedino moguće i da iz takvih situacija nema izlaza. Traume prolaze, rane zarastaju, a iskustva ostaju. Uporna manjina može okrenuti stvari u svoju korist, radikalizirati sebe i situaciju te se postaviti ponovno na noge. Uplašeni simpatizeri se pomalo vraćaju, stvaraju se nove simpatije ljudi koji su imali slična iskustva i dolaze nove generacije neopterećene strahom. Ako vam je otežano ili zabranjeno kretanje i djelovanje u užem centru grada, treba shvatiti da grad ima i periferiju, ako vam je zabranjeno ili otežano djelovanje u gradu, treba razumjeti da postoje i drugi gradovi, regije i države, ovisno o tome koliko represija širi svoje pipke toliko ima i alternativa.

Zašto bi se osjećali poput laboratorijskih štakora i reagirali na impulse s kojima vas vlast, poput znanstvenika koji testira nad životinjama, proučava i dovodi do ludila? Dopušteno je koristiti lukavost kako bi izbjegli njihove mreže, bit će prilika za uzvratiti udarce. Ključno je ne odustati, nastaviti se povezivati sa sličnomišljenicima i omogućiti si rehabilitaciju. Ako ostaje bojazan od kazne, treba si osigurati ponavljanje situacije koja je dovela do kazne, ovoga puta bez kazne. Kaže se da se straha najučinkovitije riješiti ako mu krenete u susret i to je poprilično točno. Neki od nas su imali prilike sudjelovati s anarhistima u drugim državama u akcijama nakon kojih nisu bili kažnjeni, a i prilike pričati s ljudima koji su prošli kroz državnu represiju. Stoga, jedan od izvora snage je i internacionalni karakter našeg pokreta. Anarhistički pokret ima bogatu prošlost i planetarno je rasprostranjen, stoga je malo vjerojatno da netko prije vas nije prošao kroz nešto slično i nastavio djelovati.


Moramo razbiti jednu iluziju na koju povremeno nailazimo – kako je moguće djelovati bez da se ikada dođe u doticaj s represivnim aparatom. Anarhističko djelovanje za sobom nosi posljedice, od toga ne treba bježati jer je u tome, između ostaloga, leži naša snaga. Tamo gdje drugi odustaju pred i najmanjom preprekom mi smo naviknuti za djelovati u atmosferi straha od kazni i sukoba. Nemoguće je graditi borbeni pokret očekujući da neće biti problema, nego ga je potrebno graditi usprkos njima i na njihovom razrješavanju. Vi možete organizirati puno akcija i proći bez kazne, ali pitanje je vremena kada će policija pokucati na vaša vrata ili vas uhvatiti za vrat i staviti vam lisice. Iz toga treba učiti da je potrebno imati mrežu kontakata koja će poslužiti u solidariziranju s onima pogođenim represijom (pružanjem ohrabrenja, “sigurne kuće” i dr.), prikupljanju podrške za različite vrste pritiska na policiju, sudstvo, vlast, poslužiti punjenju „fondova solidarnosti“ za ljude koji su zbog svog djelovanja ostali bez posla, protiv kojih se vode sudski postupci ili kojima je potrebna liječnička skrb.

Na kraju krajeva to može biti razlog da počnete nositi deblje i kraće motke za zastave u akcije i držati u rukama ili na glavama motorističke kacige, jer policija uglavnom napada bespomoćne civile računajući na to da će malo tko pružiti otpor, a osjećaj straha prevladati. Ako se nismo u stanju međusobno braniti u akcijama, možemo zaboraviti na rast našeg pokreta, nitko ne voli biti vreća za udaranje, a podsjetimo se naše prosvjede su znali posjećivati čitave obitelji s djecom, a djevojke su mogle bez straha hodati u prvom redu držeći zastave i transparente. Stoga, treba jasno znati kada prve linije trebaju zauzeti ljudi koji su spremni psihički, fizički i materijalno izdržati pritisak represivnog aparata.


Istaknuli bi kako ne treba miješati ljudsku pravdu s pravom tužitelja i sudova, revolucionarni puls masa s javnim mnijenjem koje se formira kroz mainstream medije, ljudi znaju to lako pomiješati jer ne crpe autoritet iz svog osjećaja za pravdu i slobodu, već iz “zakona jačeg” i spuštanja glave pred pasivnim prihvaćanjem statusa quo. Govorimo to jer mi legitimitet za djelovanjem crpimo iz sebe samih i iz svih onih potlačenih grupa u društvu koje trpe sustavno ponižavanje. Anarhisti posjeduju jednu crtu individualnosti koja graniči s antisocijalnom mišlju, koja im pomaže da nastave djelovati i kada za to ne postoje „pravi uvjeti“, kada je „javno mnijenje“ konzervativno ili reformistički nastrojeno, kada socijalni pokreti privremeno podbacuju i vraćaju vjeru u „parlamentarna rješenja“. Usprkos svemu, potrebno je nastaviti djelovati, ne otupljujući oštricu anarhističke kritike i beskompromisnosti u borbi, zadržavajući svoju autonomnost naspram države i njezinih rješenja. Stoga, bitno je zadržati svoje vrijednosne pozicije i ne dozvoliti usisavanje u različite parlamentarne i nevladine opcije, nadograditi se svojim i tuđim iskustvom i gurati naprijed. Potrebno je ponekada odmoriti se, ali nije dozvoljeno odustati. Prilike za našom intervencijom će se ukazivati, a mi ćemo biti spremniji i odlučniji nego prije. Razloga za akcije nikada neće nedostajati.


Inicijativa za javne anarhističke intervencije

PRVA LINIJA


Povezani članci:

Novi pamflet – Uistinu slobodno i organizirano društvo!

Pred vama se nalazi najnoviji pamflet koji kao autorski rad potpisuje Mreža anarhista. Tekst nastaje kao suradnja dvoje anonimnih autora neposredno nakon eksperimenta masovne primjene direktne akcije i direktne demokracije u Rijeci, tokom studentske okupacije fakulteta 2009. godine. Pamflet je stari dug staroj suradnici naše mreže, nekadašnje Mreže anarhosindikalista, a današnje Mreže anarhista.

Tekst je namijenjen aktivnim anarhistima i onima koji to žele postati dajući im oruđe za rad, agitaciju i obrazovanje.  Naravno i svim znatiželjnicima koji razočarani kapitalizmom i državom traže prikladnu strategiju promjene društva.


Vrijeme je zanimljivo, jer pri nedostatku revolucionarnog sadržaja razne skupine i pojedinci navlače kostim revolucionarnosti, koristeći se revolucionarnim rječnikom pri tom ne nudeći ništa zaista novo, niti radikalno (zahvaćajući problem u korijenu) drugačije. Tako imamo skupine koje se kunu u direktnu demokraciju, otpor, solidarnost, borbenost ispod čega nalazimo reformističke zahtjeve za sitnim ustupcima od vlasti ili zahtjeve da se postane vlast. Kako bi demonstrirali što želimo reći, zamislimo direktnodemokratski sastanak biznismena na kojem donose odluku o otpuštanju nekoliko tisuća ljudi, direktnodemokratski sastanak neonacista na kojem se donosi plan o napadu na četvrt naseljenu pretežito imigrantima ili direktnodemokratski sastanak političara koji dogovaraju kako osigurati svoje beneficije u društvu. Uočavate li direktnodemokratsku formu bez revolucionarnog sadržaja?

Ako društvo podijelimo na one koje žele povratak na staro u smislu nazadnog (poput monarhije, „mraka“ srednjeg vijeka i sl.), one koje žele održati postojeće stanje sa sitnim izmjenama (drugu vladajuću kliku, veća prava u okviru demokratske države, dolazak na vlast) i one koje žele drugačije organizirano društvo u svim njegovim sferama izlazeći iz okvira kapitalizma i države (poput aktualnog demokratskog konfederalizma u Rojavi na sjeveru Sirije), mi se kao anarhisti pozicioniramo u treću skupinu, za koju smatramo da je revolucionarna jer dovodi u pitanje sve ustaljene obrasce.

Ono što definiramo revolucionarnim je naša pozicija da znamo i želimo iz temelja drugačije društvo, rušeći sve stare odnose na radnim mjestima, u zajednicama i općenito između ljudi (bilo između spolova, rasa ili generacija). Ako ponekada i podržavamo drugu navedenu skupinu, odnosno želju za obranom postojećih prava, sitnim ustupcima i proširivanjem sloboda u okviru demokratske države, to činimo zato jer smatramo da ljudi kroz borbu uče i da su tada najskloniji novim prijedlozima, poput sveobuhvatnije kritike društva, nikada ne zaboravljajući da se radi o reformističkim borbama i nikada ne zaboravljajući na vlastite revolucionarne ciljeve.

Ovaj tekst će pokušati popuniti nedostatak revolucionarnog sadržaja u već populariziranim revolucionarnim formama (direktne demokracije, solidarnosti, otpora, borbe) među ljudima, prije svega među aktivnim anarhistima i onima koji to žele postati dajući im oruđe za rad, agitaciju i obrazovanje. Tekst nastaje kao suradnja dvoje anonimnih autora neposredno nakon eksperimenta masovne primjene direktne akcije i direktne demokracije u Rijeci, tokom studentske okupacije fakulteta 2009. godine. Pamflet je stari dug staroj suradnici naše mreže, nekadašnje Mreže anarhosindikalista, a današnje Mreže anarhista.

Udahnimo revolucionarni sadržaj svim borbama i postanimo odlučna sila koja može „gurnuti stvari“ još dalje!


Preuzmi PDF, čitaj, printaj!