Policijski napad na dušu čovjeka

Ilegalna praksa policije u suzbijanju anti-vladinog djelovanja možda je svoj najperverzniji oblik dobila za vrijeme Stasija, tajne policije Njemačke Demokratske Republike. Cilj represije, točnije psihološkog rata Zersetzung je bilo suzbijanje mogućnosti društvenog djelovanja pojedinaca i grupa koje su bile anti-državno nastrojene, kroz uništavanje samopouzdanja pojedinaca i narušavanje mentalnog zdravlja, doslovno u prijevodu značeći ‘raspad osobe’. Uništavanje obiteljskih, poslovnih, susjedskih, rodbinskih, ljubavnih i prijateljskih odnosa sa ciljem izolacije policijskih meta i potpunim onemogućavanjem nastavka djelovanja – kroz urušavanje i dezintegraciju osobe. Ova nehumana praksa je na kraju prokazana i osuđena, ali s padom Berlinskog zida ona nije nestala, već se proširila na cijelu planetu. Jasno je da takvo ratovanje nije novost, još sam general Sun Tzu, kao majstor umijeća ratovanja iz 5. stoljeća prije nove ere zapisao je kako fizičkom napadu na neprijatelja treba prethoditi napad na njegovu dušu, uništavajući njegov moral, a zatim i tijelo.

Za one koji se nikada nisu bavili ozbiljnijim društvenim aktivizmom ili zagrizli u svijet kriminala, ove stvari vjerojatno zvuče kao da nisu s ove planete, ali kako bi vam dočarali svakodnevnu upotrebu takvih tehnika navest ćemo nekoliko sasvim uhodanih primjera koje je razvio Stasi, a policija i gazde su ih nastavile upotrebljavati. Kada gazda želi kazniti sindikalistu promijenit će njegovo radno mjesto na način da bude još udaljeniji od kuće, taj primjer smo mogli vidjeti na kolegama sindikalistima u Sloveniji, ali i u Hrvatskoj. Uništavanje, onemogućavanje ili izvrtanje pismene korespondencije između obitelji, prijatelja, ljubavnika. Primjer koji smo vidjeli s prijateljima koji su bili zatvoreni u Srbiji i kojima je bilo onemogućeno dobivanje i čitanje pisama podrške, ali i među članovima obitelji aktivista gdje je onemogućavana elektronska pošta ili telefonska komunikacija kako bi ih se međusobno udaljilo i posvađalo. Uznemiravanje i lažno informiranje susjeda o aktivistima kako bi izgubili povjerenje istih u zajednicama gdje žive. Ovi primjeri su samo kap u moru tehnika koje za cilj uvijek imaju dvije stvari – izolirati i uništiti samopouzdanje meta do nemogućnosti djelovanja, uslijed psihičkog raspadanja.

Stasi koji je koristio do 500 000 doušnika je dokumentirano odgovoran za najmanje 10 000 ljudskih duša, od kojih je 5 000 nepovratno uništio, a Njemačka još uvijek isplaćuje odštetu njihovim obiteljima. Korištenje ljubavnika kao doušnika koji nakon što naprave djecu aktivistkinjama napuštaju obitelji, imalo je nedavno svoj sudski epilog u Velikoj Britaniji, gdje je policija priznala kako je koristila tu metodu uništavanja društvenih pokreta pustošeći obiteljske odnose, djecu i žene. Korištenje lažnih partnera i prijatelja koji se povlače u ključnim trenucima s ciljem uništavanja samopouzdanja osoba je možda vrhunac napada, kojeg su njemački psiholozi okarakterizirali kao napad na dušu čovjeka. No, to nije ništa novo. Tajne službe staljinista koristile su djecu protiv svojih roditelja u policijskoj državi koju su nazivali ‘besklasnim društvom’, a ponešto o policijskom korištenju djece saznali smo i iz svjedočanstava bugarskih anarhista. Poanta priče je da nikada, ali baš nikada, ne vjerujete policiji i da njegujete svoje odnose s bližnjima kao protuotrov za represiju nad društvenim pokretima.

Pozitivna strana priče je da se Stasi tako obračunavao i s pripadnicima Hare Krišne, koje su ti ‘hipici’ uspjeli nadmudriti i nastavili postojati bezbrižno pjevajući po gradskim trgovima. Paranoja stoga nije samo problem pojedinca, nego ciljano stvaranje nepovjerljive atmosfere među aktivistima radi lakše policijske kontrole i otežanog djelovanja, protiv koje se najlakše boriti činjenicama racionalno upoznajući policijske metode, međusobnim povjerenjem dugotrajnih suradnika i dobrim starim humorom.

Pandurske pokondirene tikve ne shvaćaju da oni žive u našim kvartovima služeći političarima i eliti, a ne mi u njihovim, da oni također imaju obitelji koje ih se mogu posramiti i da će se neki od njih ostatak života morati okretati preko ramena, zahvaljujući svom kriminalnom ponašanju štiteći interese bogataša i moćnika. Represija je uvijek oštrica s dvije strane.

Izvor: 14. broj Društva otpora (rujan, 2021.)

Kultura sukoba kao nasljednica „kulture prosvjedovanja“

Vidjeli smo različite prosvjede, štrajkove, privođenja, solidariziranja, sudske zabrane štrajkova, kaznene progone aktivista, cenzure novinara u zadnje desetljeće socijalnih previranja, no nekako se čini da su svi akteri naišli na zid represije – gdje se velika većina njih zaustavila u nevjerici kako i što dalje, te su neki prilagodili diskurs kako bi bili bezopasni, manje uočljivi, tj. u dozvoljenim parametrima ili u konstantnom strahu od posljedica. Ljevičarski političari s margine počeli su pričati o „kulturi prosvjedovanja“ kao nečemu što smo kolektivno uspjeli postići, odnosno vjeri da prosvjedi imaju smisla, pa bi bilo političko samoubojstvo za anarhiste zaustaviti se na „kulturi otpora i solidarnosti“ koje zadnje desetljeće uporno propagiraju. Zašto? Zato jer trebamo biti korak dalje od prihvatljivih rješenja u izbornim utakmicama, mi ne želimo biti prihvatljivi glasačkoj većini, već motivacijski borbenoj manjini, koja kao vlak može povući vagon našeg socijalnog okruženja i klase.

Pitanje je što nakon kulture prosvjedovanja? Odgovor neće biti pretjerano popularan, ali ono što nam predstoji je kultura sukoba. Kultura sukoba bez obzira na cijenu s vjerom kako će oni poslužiti, bez obzira na ishod, učenju kako se boriti i inspirirati druge da poduzimaju slične i daljnje akcije. Pa što ako su vas priveli, jeste li zbog toga u krivu? Pa što ako je došlo do sudske zabrane štrajka, znači li to da su štrajkovi nepotrebni? Pa što ako vas razvlače po sudovima zbog organizacije prosvjeda ili pisane riječi, znači li to da bi ste se trebali pokriti ušima? Mi ne govorimo o plaćenom aktivizmu, koji prolazi kroz sito i rešeto različitih fondova Europske unije i države, već o otporu od krvi i mesa s realnim posljedicama po živote aktivista s nemogućnošću zaposlenja, na crnim listama, egzistencijalnim problemima itd. Distinkcija kulture prosvjedovanja i kulture sukoba je u nastavku djelovanja i nakon represije. Kultura prosvjedovanja ima običaj stati nakon proživljene represije i povući se natrag u legalističke okvire, dok kultura sukoba nastavlja otpor i nakon iscrtavanja granice državnom represijom.

Možemo li biti konkretniji? Možemo, vjerujemo kako se pred nama nalazi period manjih i većih sukoba oko mozaika tema po pitanju egzistencijalnih problema većine; od plaća, radnih mjesta, režija, mogućnosti stanovanja, ekoloških problema, pristupa javnim dobrima, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju itd. Razvijat će se niz sukoba koje treba podržavati, umrežavati i što više držati u izvaninstitucionalnim okvirima, podsjećajući aktere na alternativna rješenja u metodama borbe poput direktne akcije i direktne demokracije. Ti sukobi već sada postoje, ali redovito bivaju usisani u institucionalna rješenja i birokratske slijepe ulice, čime se oduzima snaga pobunjenim kolektivima i vraća naglasak na pravne i stranačke okvire djelovanja, time stavljajući apatiju i dezorganiziranost na jelovnik našeg socijalnog okruženja.

Mi se ne moramo slagati sa suradnicima ideološki, niti zahtijevati od masa da budu anarhističke, ali ono što je minimalni zahtjev je zahtjev oko metodologije, a to je da odlučuju oni kojih se to direktno i tiče (direktna demokracija), te da je oslanjanje na vlastite snage i direktno rješavanje problema efikasnije od legalističkih trakavica i političkih predstavnika, bilo stranačkih ili sindikalnih (direktna akcija). S vrijednostima na umu kako je solidarnost bolja od gledanja svog posla, a uzajamna pomoć bolja od bacanja klipova pod noge.

Što nam preostaje? Ne gubiti nadu pred problemima, ne bježati od sukoba, pronalaziti nove suradnike, održavati stare veze i regrupirati se koliko god puta da je to potrebno. Bitno je zapamtiti da uvijek imamo više suradnika, nego neprijatelja. Naša agenda je jednostavna, suradnik je radni kolega, a ne gazda, susjed, a ne političar, izbjeglica, a ne bankar. Naprijed! Uvijek naprijed!

Atamansha, Black Guards and Maria Nikiforova

We are publishing pamphlet on the 10th anniversary of the publication (from Black Cat Press) about the Black Guards and Maria Nikiforova. This is our first pamphlet for the international community, in English.


PDF download!


The Ukrainian anarchist Maria Nikiforova played a prominent role in the Russian Revolution of 1917 and the subsequent Civil War as an organizer, military commander and terrorist.

A revolutionary from the age of 16, she was on trial for her life on four separate occasions under three different regimes and was sentenced to death twice. Her exploits became the stuff of folklore. But she was ‘blacklisted’ by official historians and her story was lost for generations.

#Publisher
Network of Anarchists

Festival autonomne kulture u Puli! (ANARH2019)

Federacija za anarhističko organiziranje (Slovenija & Hrvatska, FAO) svake godine u drugom gradu organizira mali festival anarhizma (ANARH), kako bi lokalnu populaciju zainteresirali za liberterstvo, ali i kako bi se suradnici i suborci mogli vidjeti i podružiti.

Ove godine se Anarh2019 održao u Puli, koji je donio druženja, diskusije, izložbu, filmiće, distribucije, after party i izlet u prirodu sljedeći dan kao sadržaj, fokusirajući se na oživljavanje istarskog anarhizma koji je na poluotoku prisutan od 1870-ih. Program i detalji nalaze se u nastavku.

Fotografije: Anarh2019


 

 

Subota 25.5.2019.

18h Uvodna riječ #anarh2019
18:30h Ima li alternative plašljivim sindikatima? (sindikalisti i anarhisti)
20h Inicijativa Protiv političke represije u Rijeci (PPRR)
21:30 Mreže uzajamne pomoći (primjeri iz prakse)
22:30-02h After party #KarloBar (samo za najhrabrije)

Nedjelja 26.5.2019.

12h Uvodna riječ (Dnevni boravak/KarloBar) #obranijavnadobra
12:30h Izlet u prirodu (Muzil)
13h Antimilitarizam, borba protiv rata i vojne industrije (APL-FAO)

p.s. za vrijeme trajanja festivala, ali i nakon njega izložba i distribucija na temu “Istarski anarhisti” dostupna je javnosti u KarloBaru (Karlo Rojc, prizemlje desno)

p.p.s. festival je samofinanciran uz infrastrukturnu potporu Dnevnog boravka i KarloBar-a (Karlo Rojc)


i ROBOVI SU IMALI USTANKE #obrani #javna #dobra

Festival smo iskoristili i za oživljavanje naše kampanje “Obrani javna dobra” započete 2013. u Rijeci, koristeći izborni dan (EU izbori) za odlazak na piknik na Muzil (bivšu vojnu zonu, danas podložnu devastaciji i sasvim izglednoj privatizaciji) te fokusirajući se na privatizaciju odnosno slobodan pristup obali i plažama, kao javnom dobru trenutnom na udaru uz pitku vodu i šume. Kampanja je to zbog koje se protiv dvoje naših aktivista vodi kazneni postupak (2014-2019), nakon brutalnog napada policije u Rijeci 2013., zbog kojeg je pokrenuta i internacionalna Inicijativa Protiv političke represije u Rijeci (video). Borbeno naprijed!

 

 

 

 

 

 

Za konzistentni anarhizam u društvenim gibanjima!

S ponosom objavljujemo kako je naš članak izašao u talijanskom anarhističkom glasilu „Germinal“ (br. 128, travanj 2019.). Novine koje postoje od 1907. godine i kao takve bitan faktor za anarhiste, simpatizere i širu javnost u regiji. O Germinalu smo pisali u povijesnom kontekstu u našem pamfletu „Istarski anarhisti“, u kojem smo naveli kako je to glasilo našlo svoj put i prema Istri, odnosno tadašnjim radnicima koji su sa simpatijama gledali na anarhizam ili bili aktivno uključeni u pokret.

Ono što nam talijanski anarhisti mogu reći o porijeklu imena svoga glasila je to da je povezano s Francuskom revolucijom (1789.) i promjenom gregorijanskog kalendara kako bi obezvrijedili svećenstvo i ideju boga. Ime je to s kojim nam dolazi proljeće (na francuskom), a na talijanskom „germinare“ znači pupati. Nešto što se činilo mrtvim preko zime, odjednom oživljava, a ta metafora je odmah našla svoje simpatizere među anarhistima i radnicima (ponajprije u Francuskoj i Španjolskoj), koji su tim imenom nazivali i svoju djecu. Između ostaloga, to je naslov poznatog romana Emilea Zole koji govori o surovom životu radnika. Iz bogate dinamike glasila možemo saznati i kako su ga pokušali ugasiti fašisti, boljševici i država čim je slobodarski duh bio previše prisutan ili jednostavno smetnja. Unatoč svemu, prenosimo anarhističku borbu preko nacionalnih granica i gradimo progresivnu tradiciju za sljedeće naraštaje.


Situacija za anarhistički pokret u Hrvatskoj nije obećavajuća, ali unatoč hobizmu većine „aktivista“ kojima je anarhizam simpatičan privjesak, supkulturnim utjecajima (točnije utezima poput njegovanja kulture hedonizma, površnosti i političke nepismenosti), represiji nad istaknutijim pojedincima i pravosudnim trakavicama (Inicijativa protiv političke represije u Rijeci), strankama koje su pokušale anarhizam kooptirati kao bezopasan dio svojih terenskih radnika (tj. pomiriti parlamentarizam i direktnu akciju), anarhizam je vidljiva alternativa sa sve čvršćim praktičnim prijedlozima široj populaciji i ugroženim skupinama, zahvaljujući konzistentnoj prisutnosti anarhista riječju i djelom u društvenim gibanjima.

Aktivnosti Mreže*, suradnika i simpatizera orijentirane su na situaciju u državi i regiji. Shodno tome postoje tri stalne kampanje, sad jačeg sad slabijeg intenziteta – protunacionalistička i anti-parlamentarna, te potenciranje borbenog radništva. Uz kampanje pokušavamo razviti i izdavačku djelatnost kroz pamflete, ali i vlastito glasilo (Društvo otpora), kroz koje populariziramo i druge teme iz anarhističkog opusa poput anti-klerikalizma, liberterskog obrazovanja, povijesti pokreta, te iskustva anarhista aktualnih borbi u inozemstvu.

Zbog sveprisutnog nacionalizma (u školama, među klincima, huliganima i navijačima, na televiziji, u Crkvi, javnom prostoru i drugim institucijama) guramo Protunacionalističku kampanju od 2012. godine koja donosi niz tekstova, analiza za intervenciju u našim zajednicama i materijale za „uličnu promidžbu“, kampanja donosi i prvi samoorganizirani košarkaški turnir „Zakucajmo nacionalizam“ (ljeta 2018. u Puli). Anti-parlamentarna kampanja je pokrenuta 2011. godine u Rijeci i od tada je izašao niz tekstova, naljepnica, plakata, transparenata i grafita kojima se nastoji usaditi duboko nepovjerenje narodu prema svim političarima i vjeru u samoorganizaciju i direktnu akciju. Razvili smo i treću frontu od samog početka postojanja Mreže 2008., a ona je naglasak na borbeni sindikalizam (koristeći tradiciju anarhosindikalizma i revolucionarnog sindikalizma kao inspiraciju), čime smo se zbog geografske pozicije  i sastava članstva neraskidivo vezali za sudbine brodogradilišta 3.maj-a u Rijeci i Uljanika u Puli.

Situacija u zemlji također nije obećavajuća, završna faza deindustrijalizacije (gašenje svih velikih i važnijih proizvodnji) sa smanjivanjem kapaciteta brodogradilišta, zarad prihoda od turizma i lobija EU elite, stvara atmosferu egzodusa mladih iz zemlje u potrazi za boljim životom, velikog postotka nezaposlenosti tijekom godine (izvan sezone), raspadanja javnog sektora (poput zdravstva i prijevoza), te galopirajuće privatizacije čak i javnih dobara (šuma, voda, obale). Sve to zajedno ostavlja gorak okus u ustima, zbog gotovo nepostojećih borbenih radničkih organizacija i socijalnih pokreta koji se mogu uloviti u koštac s gospodarsko-političkom elitom.

Daleko smo od toga da anarhizam može postati vodeća snaga u društvu u nešto skorije vrijeme, ali koristeći svaku priliku pokušajmo ostati vidljiva, konzistentna, autonomna i borbena opcija za sve koji grade socijalne pokrete umjesto političkih kandidata, te izgrađuju samoinicijativne i energične pojedince kao garanciju boljeg života, tj. kulturu otpora i solidarnosti.

*Mreža anarhista (MASA) djeluje u Istri i na Kvarneru od 2008. godine, fokusirajući se uglavnom na veće gradove poput Pule i Rijeke, te njihove okolice. Kontakti koje pokušavamo održati u Hrvatskoj se uglavnom odnose na Dalmaciju, na glavni grad Zagreb, Zagorje i Međimurje. Uz domaće kontakte u intenzivnoj smo suradnji s anarhistima iz Slovenije s kojima smo i u Federaciji za anarhističko organiziranje (FAO-IFA), u komunikaciji s anarhistima iz Italije, Grčke, Srbije i ostalih zemalja, uglavnom preko infrastrukture i kontakata Internacionale anarhističkih federacija (IAF-IFA), ali i šire.


Izvor: Germinal (128, aprile 2019.)