Slobodna škola u Argentini (intervju s učiteljicom)

Pročitajte o autonomnoj srednjoj školi iz Buenos Airesa, koja traje 3 godine u kojoj učenici zajedno s profesorima izlaze na proteste uz svu popratnu opremu, kritički doprinose razvoju zajednice, uče o radničkim borbama i alatima u svijetu koji ih sve manje priznaje, konzultiraju radničku i anarhističku povijest te po čemu se razlikuje jedna anarhistička obrazovna institucija od drugih srednjih škola iz razgovora s prijateljicom koja tamo predaje.

S njom smo u kontaktu od kada smo se upoznali na X. Kongresu Internacionalne Anarhističkih Federacija u Frankfurtu u Njemačkoj, kolovoza 2016, koji je ostao upamćen po primanju novih anarhističkih federacija iz Latinske Amerike, a ona nam dolazi iz već starije federacije članice iz Argentine i ostala je u pamćenju kao simpatična prevoditeljica na samome kongresu.


P: Za one koji nisu iz španjolskog govornog područja, možeš li prevesti i objasniti ime vaše škole “Escuela Libre de Constitución”?

O: Escuela Libre de Constitución znači Slobodna škola Constitución. Constitución je kvart u kojem smo započeli s radom, gdje se nalazila kuća FLA (Federación Libertaria Argentina, argentinska anarhistička [slobodarsko komunistička] federacija, op.a.). To je vrlo marginaliziran kvart, ujedno jedno od “red-light” (dio grada poznat po prostituciji, op.a.) područja grada (Buenos Aires, op.a.).

P: Možeš li nam reći malo više o povijesti škole, o ideji iza nje kao i o procesu osnivanja?

O: Škola je započela kao radionica na temu slobodarskog obrazovanja u kojoj su sudjelovali aktivisti iz federacije (FLA, op.a.) i neki istraživači koji su doveli druge ljude “izvana”. Nakon diskusije i istraživanja, morali su odlučiti da li osnovati službeno priznatu srednju školu koju bi vodila društvena organizacija, ili radionice osposobljavanja. Bili smo više zainteresirani za stvaranje škole jer smo tako mogli doprijeti do ljudi izvan slobodarskog balončića. Kao što sam rekla, nisu svi sudionici škole članovi FLA, neki profesori se uopće ne smatraju anarhistima, ali svi smo se složili oko principa slobodarskog obrazovanja, među kojima je i odbacivanje ideje stvaranja škole za proizvodnju kadrova. Kako bismo dobili anarhističke aktiviste, pružamo određen sadržaj na temu anarhističke povijesti, ali iznad svega pokušavamo promovirati kritičko razmišljanje.

P: Koji su neki od najvećih problema s kojima ste se susreli na početku i jesu li oni i dalje prisutni ili su se pojavili novi problemi?

O: Najveći problemi su i dalje prisutni zbog   populacije s kojom smo izabrali raditi; mladi ljudi i odrasli ljudi koje je mainstream  obrazovanje odbacilo, koji ponekad žive u nasilnom okruženju s kojim se moramo nositi i zato što mnogi od njih dolaze s rasističkim ili kapitalističkim mentalitetom kojeg se trudimo promijeniti. Još jedna poteškoća s kojom smo se izabrali pozabaviti je heterogenost grupe profesora koje imamo, koji dolaze iz različitih političkih pozadina i ponekad je teško postići konsenzus oko toga kakvu školu želimo stvoriti. Glavni alat za rješavanje ovih problema su skupštine/plenumi na kojima razgovaramo o našim razlikama i pokušavamo postići dogovor. Neki od nas trenutačno razmišljaju o tome kako da osiguraju da su skupštine uistinu horizontalne, kako bi se spriječilo ljude da nameću svoje ideje samo zato što su glasniji ili govore više. Također, kao u većini organizacija, usklađivanje razlika je kompleksno, ljude koji mogu i žele raditi puno ponekad frustriraju ljudi koji ne mogu.

P: Pretpostavljam da ste se morali jako boriti kako bi vaša škola bila priznata kao legitimna  obrazovna ustanova. Možeš li nam reći više o toj borbi i gdje stojite danas? Također, postoje li neke sl. institucije?

O: “Bachilleratos populares” (narodne srednje škole, op.a.) pojavile su se 2000-ih godina kao dio strategije preživljavanja nekih društvenih pokreta koji su vidjeli da ako žele opstati trebaju više komunicirati s narodom, neki su osnovali kulturne centre i ideja je evoluirala iz radionice u školu. Zajedno s koordinatorom istraživanja (CEIP) stvorili su koncept narodnih srednjih škola kako bi popunili praznine u mainstream obrazovanju i uz puno mobilizacije uspjeli su biti službeno priznati. Trenutačno postoji oko 100-tinjak takvih škola u zemlji. Postoje koordinacijske platforme kao što je “La Coordinadora de Bachilleratos Populares”, kao i “Red de Bachilleratos Populares” kako bi se obranilo što smo postigli. Trenutačno smo se malo udaljili od njih s obzirom na to da oni opravdavaju dobivanje financijskih sredstava od države, ali održavamo redovite sastanke s druge dvije narodne škole koje dijele našu potrebu za autonomijom i naše odbijanje da postanemo državnim obrazovnim radnicima. Međutim, nemamo loše odnose s drugim narodnim školama, jednostavno imamo drugačiju viziju. Mi smo rijetka autonomna narodna škola koja javno zastupa slobodarske ideje i obrazovanje, ali postoje i neke druge narodne škole imaju profesore koji su dio anarhističkog pokreta. Sada smo priznati i naši učenici po završetku dobiju službene svjedodžbe o završenom srednjoškolskom obrazovanju. Također, primaju stipendije od države kao i svi učenici lošeg imovinskog statusa. Drugih odnosa s državom nemamo.

P: Koji tip predmeta nudite? Po čemu se razlikujete sadržajno od drugih škola?

O: Predajemo većinu “tradicionalnih” predmeta, jezike, povijest, engleski, matematiku, itd. Profesori teže za ravnotežom između sadržaja koji učenicima mogu zatrebati u daljnjem obrazovanju, i sadržaja koje mainstream obrazovanje ne pruža, a koje mi smatramo važnima za promoviranje kritičkog mišljenja (različiti pogledi na povijest, ili neka slobodarska literatura, itd.). Također, držimo da je važno imati participativna i dijaloška predavanja i u nekim je slučajevima dio evaluacijskog procesa držanje predavanja od strane samih učenika. Jedan od predmeta koji imamo, a kojeg “normalne” škole nemaju je “desarrollo comunitario” (razvoj zajednice). Ja to predajem drugom i trećem razredu (škola traje 3 godine). U prvom razredu uče o povijesti kapitalizma i radničkog pokreta, u drugom uče o radničkim pravima i alatima koje imaju na raspolaganju za njihovu obranu, i u trećem o kooperativama i kako ih pokrenuti (idealno bi do kraja godine već pokušali osnovati vlastitu kooperativu i novac koji bi zaradili išao bi za njihovo maturalno putovanje).

P: Tko može predavati u školi? Koji su uvjeti? Da li je potreban poseban trening za predavanje u slobodnim školama za razliku od državnih škola?

O: Bilo tko može predavati. Imamo nekoliko sastanaka na početku i na kraju godine kako bismo objasnili kako škola funkcionira. Pokušavamo raditi u pedagoškim parovima ili grupama, dakle, više od jednog profesora po predavanju kako ne bi postojao jedan glas, i iako nemamo uvijek dovoljno ljudi da bismo to zajamčili. Smatramo da je važno da novi profesori nisu sami (također, jer se dogodilo i da novi profesori naglo odu), stoga, mislim kako bi se moglo reći da imamo probnu godinu za nove predavače kako bi vidjeli hoće li ostati i shvaćaju li posao za ozbiljno prije nego im dopustimo da predaju sami.

P: Možeš li opisati tipičan dan u školi, tijek nastave, možda čak i tjedna?

O: Tipičan dan izgleda uglavnom ovako; Pozdravim svakog od učenika poljupcem i čavrljanjem, onda netko ode napraviti “mate” (kofeinski napitak, op.a.) da popijemo tijekom predavanja, zatim svi sjedimo i čitamo bilo tekst, bilo vijest ili gledamo video koji potom potakne diskusiju, na kraju postavim pitanja da pokušam vidjeti što smo svi razumjeli, također, učenici koji su mirniji dobiju priliku sudjelovati. Puno puta učenici govore više od mene i uvijek naučim nešto novo… Nisam veliki obožavatelj korištenja školske ploče, ali nekad ih zatražim da pojasne koncepte na njoj… Nisu svi učenici potpuno zainteresirani za predavanja, tako da neki vani puše ili sviraju gitaru. Vidim to kao dio njihovog procesa, doći će učiti kad budu spremni, i dokle god ne rade nešto što može njih ili nas uvaliti u neprilike, ne smeta mi. Većina nas koristi samoevaluacije za završne ocjene i oni učenici koji nisu radili dovoljno obično su toga svjesni. Srijedom obično imamo dodatne aktivnosti, nekad ostanu gledati filmove i jesti s profesorima, a nekad imamo tečaj samoobrane za djevojke ili igramo društvenu igru koju smo sami napravili kako bismo postavili i odgovorili na pitanja o seksualnosti ili potaknuli raspravu o konzumerizmu, korištenju droga, ili o bilo čemu što smatramo važnim za razgovarati. Iako se ove aktivnosti ne ocjenjuju, učenici ostaju iz istinskog interesa.

P: Zašto smatraš da je ova vrsta ustanove važna?

O: Mislim da je važna jer je to poput sijanja sjemena… 5 učenika se vratilo kao profesori i pokušavamo školama vratiti značajno mjesto u zajednici, adresiranje problema, savjetovanje mladeži… čineći da je obrazovanje o obrazovanju i dijeljenju, a ne o ispitima i autoritetu.

P: Koji je odnos između škole i širih društvenih zbivanja? Da li je ona mjesto aktivizma u zajednici uz to što je obrazovna institucija?

O: Učenici i neki od nas profesora su iz kvarta, i kao takvi sudjelujemo u lokalnim događanjima i  imamo dobre odnose s drugim organizacijama… pomogli smo posaditi voćnjak u lokalnom parku, što je bila inicijativa zajednice, neki profesori su organizirali posjet obnovljenim poduzećima, ekološkim komunama ili radničkim kooperativama… nekad učenici moraju istražiti o raznim organizacijama kao dio svog školovanja… dogovaramo se na skupštinama/plenumima kojim mobilizacijama ćemo prisustvovati i idemo sa   zastavom, bubnjevima, vatrometom… cijelom opremom i volimo to. Ove smo godine posjetili novine kojima sad upravljaju radnici, nakon čega su napisali članak o našoj školi.  U vezi smo s ljudima iz Venecuele koji bi isto pisali o nama. Također, na audiovizualnoj radionici učenici su napravili videe koji su osvojili nagrade i bili spominjani ovdje i u Brazilu.

P: Kako uspijevate pokriti troškove?

O: Troškovi su uvijek problem, moramo plaćati najam koji stalno poskupljuje. Mi profesori ne samo da ne naplaćujemo svoj rad, već moramo pridonijeti pokrivanju mjesečnih troškova ustanove. Također, organiziramo proslave i događanja kako bismo prikupili sredstva, iako nam prijeti rizik zatvaranja jer nemamo financije. Zato pokrećemo malu tvornicu čaša dobivenih rezanjem boca za koju se nadamo da će nam pomoći na neki način, ali novac je, nažalost, uvijek briga.

P: Koji su vam nade i planovi za budućnost škole i ima li nešto što smatraš važnim za dodati?

O: Da ćemo opstati, i imati svoju kuću, da ćemo uspjeti stvoriti zajedničku ideju o tome što želimo da naša škola bude, kako bismo mogli dalje transformirati obrazovanje i umanjiti poroke koje smo naslijedili od mainstream škola… ali opstanak je zasad dovoljan!


Escuela Libre de Constitución

Stranice kampanje solidarnosti sa školom

Izvor intervjua: 7. broj glasila Društvo otpora

Anarhističko djelovanje usprkos državnoj represiji (MASA-FAO-IFA)

Redovi u nastavku napisani su iz osobnih iskustava djelovanja s anarhističkih pozicija i susretanja s policijskom i pravosudnom represijom kao direktnom posljedicom. Rezultat su samoanalize ljudi koji se nose s represijom i razgovora s ljudima koji su to proživjeli. Cilj je promisliti o mogućnostima vlastitog ponašanja pod represivnim radnjama države, te pružiti jedan od mogućih putokaza. Motivacija koja stoji iza pisanja je nastaviti djelovati u svim uvjetima u kojima se zateknemo.

Pod represijom mislimo na svako djelovanje represivnog aparata (policija, doušnici, tajna služba, sudovi, zatvori, vojska), koje pokušava suzbiti, ograničiti ili izolirati anarhističko djelovanje. Pod anarhističkim djelovanjem mislimo na svako direktno djelovanje protiv države i kapitalizma oslanjajući se na vlastite snage, ne čekajući nikakve dozvole ni zapovjedi i izgrađujući drugačije međuljudske odnose koji se baziraju na ravnopravnosti, međusobnoj solidarnosti i iskrenosti ovdje i sada, time priželjkujući i ostvarujući drugačiju budućnost.


Ako započnemo citatom Napoleona bit će vam jasnije kojim smjerom namjeravamo krenuti. Francuski vojskovođa, državnik i car sakupio je razna iskustva kroz svoj život, stoga ga poslušajmo: “Mudrost policijskog posla je u tome – da bi kažnjavao rjeđe, moraš kažnjavati ozbiljnije.“ Jedan gradonačelnik ili koji drugi političar na funkciji u gradu, županiji ili na razini države može izvršiti pritisak na represivni aparat, da je određene osobe nužno zastrašiti fizičkim nasiljem, progonom policije, a zatim i pravosudnim procedurama, kako bi sustav nesmetano nastavio sa svojim djelovanjem. Tada radnici neometano mogu nastaviti odlaziti na posao i stvarati profit gazdama, djeca odlaziti u školu i učiti se poslušnosti, a vi nastaviti gledati televiziju šopajući se strahom kojim nas vladajući dijele i udaljavaju jedne od drugih, a svi skupa možemo vidjeti kako u praksi izgleda slogan toliko često izvikivan policiji na prosvjedima – „štitite bogate!“. Ova piramidalna shema identično funkcionira ako na mjesto političara i/ili iznad njega, umetnemo tajkuna kojem ste pomrsili poslovanje. Zapovjedni lanac funkcionira, a između nas, koji smo na dnu društvene piramide i onih koji stoje iznad nas bilo svojim političkim pozicijama i/ili kapitalom, stoji policija.

Kada se policija odluči djelovati, budite sigurni da su do tada zasigurno prikupili dovoljno podataka kako bi saznali vaše navike, socijalne kontakte i mreže koje koristite pri mobilizaciji u vašim akcijama. Za prikupljanje podataka koriste se nadzorom koji može teći kroz obavijesne razgovore, fotografiranje, fizičko praćenje, prisluškivanje mobilnih aparata, nadziranje naloga na internetu poput vaše elektronske pošte, Facebook računa ili pak ubacivanjem prislušnih aparata u prostorije gdje boravite. Neki dijelovi posla obavljaju se „staromodno“, i tu na red dolaze doušnici koji se regrutiraju strahom, ucjenama ili plaćom. Nije novost kako svaka država ima tajnu službu koja na raspolaganju ima vlastitu infrastrukturu, stoga nadzor vašeg kretanja nije nikakav problem, uostalom postojanjem GPS-a (globalnog pozicijskog sustava) u vašim mobilnim uređajima i IP-a (Internet protokola) između vašeg računala i Interneta taj posao je maksimalno olakšan.

Operativci mogu iznajmiti stan pored vašeg kako bi vas imali na oku 24 sata na dan, pratiti vas i bilježiti vaše kontakte i navike, a oni smjeliji mogu probati ući u vaša društva. Osim plaćenih operativaca možete računati i na ljude koji nešto „duguju“ policiji. Plaćeni operativci i “dužnici” će pokušati zadobiti vaše povjerenje kako bi došli do informacija o vašem djelovanju ili vas uvukli u potencijalno opasne situacije (najčešće nagovaranjem na besmislene nasilne akcije, poslovanje oružjem i sl. u kontekstu kada za to ne postoji opravdanje, a opasnost od privođenja je realna). Postoje ljudi koji se jednostavno uplaše i odluče „drukati“, zbog manjka kičme ili bojazni za svoju obitelj i radno mjesto. Treba svega biti smireno svjestan ili platiti skupu cijenu ostajanjem bez slobode.


Sada kada smo istaknuli s kakvom mrežom represija raspolaže, vratit ćemo se na Napoleona, ulogu policije i šire društvene posljedice za one nad kojima se vrši represija i nad onima koji promatraju. Situacija je sljedeća; nad vama se odvio fizički napad policije zbog neke akcije (npr. prosvjeda, okupacije ili štrajka) i čekate kaznu na slobodi ili u pritvoru. Od vas su odlučili napraviti primjer ostalima, a vi ste držali zastavu/transparent/megafon, dijelili letke, novine, držali govore, predvodili akciju, ili jednostavno održavali stranicu na Internetu u sklopu nekih širih socijalnih gibanja. Nasilje policije proizvodi širu društvenu traumu, koliko vama toliko i drugima (obitelji, prijateljima, poznanicima). Trauma se uglavnom manifestira tako da većina ljudi koja je do tada sudjelovala više ne želi „uzeti u ruke“ organizaciju ili navedene „materijale“ iz straha od kazne. Ovo reproduciranje straha zna ići toliko daleko da si neki ljudi međusobno počnu braniti „subverzivne radnje“, kako nitko ne bi bio ponovno kažnjen. Čak ako se neki ponovno i prime sudjelovanja u društvenim kretanjima poput prosvjeda, inicijativa, kampanja, paze da su unutar okvira sustava, kako na sebe ne bi navukli represivni aparat, a iza takvih društvenih kretanja uglavnom stoje opozicijske stranke i nevladin sektor (udruge).

Radi dočaravanja ovog društvenog fenomena uzet ćemo primjer s majmunima koji su nam bliski srodnici. U eksperimentu se majmunima u zatočeništvu nudi prilika da uzmu bananu, koja je postavljena tako da se do nje treba potruditi doći kako bi se uzela. Kada jedan uspije uzeti bananu biva kažnjen s ostalima. Sljedeći majmun koji poželi uzeti bananu u gotovo svim slučajevima pokušava biti spriječen od ostalih majmuna iz bojazni da se ne dobije kazna. Stoga, svatko od nas u jednom trenutku može preuzeti na sebe ulogu policajca. Sada ako ponovimo citat Napoleona vjerojatno će imati više smisla; „da bi kažnjavao rjeđe, moraš kažnjavati ozbiljnije“.


Cilj represije je korigirati „devijantno ponašanje“, vratiti vas na „pravu stazu“ ili ako je to neizvedivo maknuti vas s bilo koje staze na određeno vrijeme, a anarhistički protuotrov je naizgled jednostavan – treba ostati uporan, tvrdoglav i pronalaziti načine kako se rehabilitirati i nastaviti djelovati. Kada smo napisali da većina ili neki ne žele nastaviti djelovati iz straha od kazne, a ako neki i nastave djelovati djeluju isključivo u okviru sustava, to ne znači da je takvo ponašanje jedino moguće i da iz takvih situacija nema izlaza. Traume prolaze, rane zarastaju, a iskustva ostaju. Uporna manjina može okrenuti stvari u svoju korist, radikalizirati sebe i situaciju te se postaviti ponovno na noge. Uplašeni simpatizeri se pomalo vraćaju, stvaraju se nove simpatije ljudi koji su imali slična iskustva i dolaze nove generacije neopterećene strahom. Ako vam je otežano ili zabranjeno kretanje i djelovanje u užem centru grada, treba shvatiti da grad ima i periferiju, ako vam je zabranjeno ili otežano djelovanje u gradu, treba razumjeti da postoje i drugi gradovi, regije i države, ovisno o tome koliko represija širi svoje pipke toliko ima i alternativa.

Zašto bi se osjećali poput laboratorijskih štakora i reagirali na impulse s kojima vas vlast, poput znanstvenika koji testira nad životinjama, proučava i dovodi do ludila? Dopušteno je koristiti lukavost kako bi izbjegli njihove mreže, bit će prilika za uzvratiti udarce. Ključno je ne odustati, nastaviti se povezivati sa sličnomišljenicima i omogućiti si rehabilitaciju. Ako ostaje bojazan od kazne, treba si osigurati ponavljanje situacije koja je dovela do kazne, ovoga puta bez kazne. Kaže se da se straha najučinkovitije riješiti ako mu krenete u susret i to je poprilično točno. Neki od nas su imali prilike sudjelovati s anarhistima u drugim državama u akcijama nakon kojih nisu bili kažnjeni, a i prilike pričati s ljudima koji su prošli kroz državnu represiju. Stoga, jedan od izvora snage je i internacionalni karakter našeg pokreta. Anarhistički pokret ima bogatu prošlost i planetarno je rasprostranjen, stoga je malo vjerojatno da netko prije vas nije prošao kroz nešto slično i nastavio djelovati.


Moramo razbiti jednu iluziju na koju povremeno nailazimo – kako je moguće djelovati bez da se ikada dođe u doticaj s represivnim aparatom. Anarhističko djelovanje za sobom nosi posljedice, od toga ne treba bježati jer je u tome, između ostaloga, leži naša snaga. Tamo gdje drugi odustaju pred i najmanjom preprekom mi smo naviknuti za djelovati u atmosferi straha od kazni i sukoba. Nemoguće je graditi borbeni pokret očekujući da neće biti problema, nego ga je potrebno graditi usprkos njima i na njihovom razrješavanju. Vi možete organizirati puno akcija i proći bez kazne, ali pitanje je vremena kada će policija pokucati na vaša vrata ili vas uhvatiti za vrat i staviti vam lisice. Iz toga treba učiti da je potrebno imati mrežu kontakata koja će poslužiti u solidariziranju s onima pogođenim represijom (pružanjem ohrabrenja, “sigurne kuće” i dr.), prikupljanju podrške za različite vrste pritiska na policiju, sudstvo, vlast, poslužiti punjenju „fondova solidarnosti“ za ljude koji su zbog svog djelovanja ostali bez posla, protiv kojih se vode sudski postupci ili kojima je potrebna liječnička skrb.

Na kraju krajeva to može biti razlog da počnete nositi deblje i kraće motke za zastave u akcije i držati u rukama ili na glavama motorističke kacige, jer policija uglavnom napada bespomoćne civile računajući na to da će malo tko pružiti otpor, a osjećaj straha prevladati. Ako se nismo u stanju međusobno braniti u akcijama, možemo zaboraviti na rast našeg pokreta, nitko ne voli biti vreća za udaranje, a podsjetimo se naše prosvjede su znali posjećivati čitave obitelji s djecom, a djevojke su mogle bez straha hodati u prvom redu držeći zastave i transparente. Stoga, treba jasno znati kada prve linije trebaju zauzeti ljudi koji su spremni psihički, fizički i materijalno izdržati pritisak represivnog aparata.


Istaknuli bi kako ne treba miješati ljudsku pravdu s pravom tužitelja i sudova, revolucionarni puls masa s javnim mnijenjem koje se formira kroz mainstream medije, ljudi znaju to lako pomiješati jer ne crpe autoritet iz svog osjećaja za pravdu i slobodu, već iz “zakona jačeg” i spuštanja glave pred pasivnim prihvaćanjem statusa quo. Govorimo to jer mi legitimitet za djelovanjem crpimo iz sebe samih i iz svih onih potlačenih grupa u društvu koje trpe sustavno ponižavanje. Anarhisti posjeduju jednu crtu individualnosti koja graniči s antisocijalnom mišlju, koja im pomaže da nastave djelovati i kada za to ne postoje „pravi uvjeti“, kada je „javno mnijenje“ konzervativno ili reformistički nastrojeno, kada socijalni pokreti privremeno podbacuju i vraćaju vjeru u „parlamentarna rješenja“. Usprkos svemu, potrebno je nastaviti djelovati, ne otupljujući oštricu anarhističke kritike i beskompromisnosti u borbi, zadržavajući svoju autonomnost naspram države i njezinih rješenja. Stoga, bitno je zadržati svoje vrijednosne pozicije i ne dozvoliti usisavanje u različite parlamentarne i nevladine opcije, nadograditi se svojim i tuđim iskustvom i gurati naprijed. Potrebno je ponekada odmoriti se, ali nije dozvoljeno odustati. Prilike za našom intervencijom će se ukazivati, a mi ćemo biti spremniji i odlučniji nego prije. Razloga za akcije nikada neće nedostajati.


Inicijativa za javne anarhističke intervencije

PRVA LINIJA


Povezani članci:

Novi pamflet – Uistinu slobodno i organizirano društvo!

Pred vama se nalazi najnoviji pamflet koji kao autorski rad potpisuje Mreža anarhista. Tekst nastaje kao suradnja dvoje anonimnih autora neposredno nakon eksperimenta masovne primjene direktne akcije i direktne demokracije u Rijeci, tokom studentske okupacije fakulteta 2009. godine. Pamflet je stari dug staroj suradnici naše mreže, nekadašnje Mreže anarhosindikalista, a današnje Mreže anarhista.

Tekst je namijenjen aktivnim anarhistima i onima koji to žele postati dajući im oruđe za rad, agitaciju i obrazovanje.  Naravno i svim znatiželjnicima koji razočarani kapitalizmom i državom traže prikladnu strategiju promjene društva.


Vrijeme je zanimljivo, jer pri nedostatku revolucionarnog sadržaja razne skupine i pojedinci navlače kostim revolucionarnosti, koristeći se revolucionarnim rječnikom pri tom ne nudeći ništa zaista novo, niti radikalno (zahvaćajući problem u korijenu) drugačije. Tako imamo skupine koje se kunu u direktnu demokraciju, otpor, solidarnost, borbenost ispod čega nalazimo reformističke zahtjeve za sitnim ustupcima od vlasti ili zahtjeve da se postane vlast. Kako bi demonstrirali što želimo reći, zamislimo direktnodemokratski sastanak biznismena na kojem donose odluku o otpuštanju nekoliko tisuća ljudi, direktnodemokratski sastanak neonacista na kojem se donosi plan o napadu na četvrt naseljenu pretežito imigrantima ili direktnodemokratski sastanak političara koji dogovaraju kako osigurati svoje beneficije u društvu. Uočavate li direktnodemokratsku formu bez revolucionarnog sadržaja?

Ako društvo podijelimo na one koje žele povratak na staro u smislu nazadnog (poput monarhije, „mraka“ srednjeg vijeka i sl.), one koje žele održati postojeće stanje sa sitnim izmjenama (drugu vladajuću kliku, veća prava u okviru demokratske države, dolazak na vlast) i one koje žele drugačije organizirano društvo u svim njegovim sferama izlazeći iz okvira kapitalizma i države (poput aktualnog demokratskog konfederalizma u Rojavi na sjeveru Sirije), mi se kao anarhisti pozicioniramo u treću skupinu, za koju smatramo da je revolucionarna jer dovodi u pitanje sve ustaljene obrasce.

Ono što definiramo revolucionarnim je naša pozicija da znamo i želimo iz temelja drugačije društvo, rušeći sve stare odnose na radnim mjestima, u zajednicama i općenito između ljudi (bilo između spolova, rasa ili generacija). Ako ponekada i podržavamo drugu navedenu skupinu, odnosno želju za obranom postojećih prava, sitnim ustupcima i proširivanjem sloboda u okviru demokratske države, to činimo zato jer smatramo da ljudi kroz borbu uče i da su tada najskloniji novim prijedlozima, poput sveobuhvatnije kritike društva, nikada ne zaboravljajući da se radi o reformističkim borbama i nikada ne zaboravljajući na vlastite revolucionarne ciljeve.

Ovaj tekst će pokušati popuniti nedostatak revolucionarnog sadržaja u već populariziranim revolucionarnim formama (direktne demokracije, solidarnosti, otpora, borbe) među ljudima, prije svega među aktivnim anarhistima i onima koji to žele postati dajući im oruđe za rad, agitaciju i obrazovanje. Tekst nastaje kao suradnja dvoje anonimnih autora neposredno nakon eksperimenta masovne primjene direktne akcije i direktne demokracije u Rijeci, tokom studentske okupacije fakulteta 2009. godine. Pamflet je stari dug staroj suradnici naše mreže, nekadašnje Mreže anarhosindikalista, a današnje Mreže anarhista.

Udahnimo revolucionarni sadržaj svim borbama i postanimo odlučna sila koja može „gurnuti stvari“ još dalje!


Preuzmi PDF, čitaj, printaj!


 

Delegatski sastanak anarhističke federacije FAO-IFA (Ljubljana, Slovenija)

Nazočili smo 14.01.2017. reguralnom sastanku grupa koje okuplja anarhistička federacija FAO (Slovenija & Hrvatska), na kojem je bilo istaknuto pitanje obrane autonomnih prostora, s naglaskom na trenutno eviktirani skvot Argo (u Izoli) i skvot UP INDE kojem prijeti evikcija (u Kopru), od strane iste banke (DUTB). Od ostalih stvari vrijedi spomenuti kako se na svakom sastanku međusbno informiramo o međunarodnim kontaktima i događanjima, te o internim procesima u organizaciji poput izdavaštva, blagajne, sudskih procesa itd.

Na istom sastanku smo potvrdili svoje prve korake i planove za operativnošću kao Mreža anarhista u Istri i na Kvarneru, a na kojem su bili prisutni delegati grupa iz Maribora, Sevnice, Kopra, Izole, Ljubljane i Pule. Neka se anarhističke aktivnosti šire!


Iz #Ciljevi:

  • Povezati anarhističke individue i potaknuti osnivanje anarhističkih grupa na području Istre i Kvarnera, te intenzivirati njihovu suradnju.

  • Izgrađivati infrastrukturu otpora (kulturne i sportske projekte, izdavaštva, autonomne prostore, organizacije za samopomoć i borbu, kontra-informacijske projekte) kao protutežu kapitalizmu i državi, te projekciju u radikalno drugačiju budućnost.


Delegate meeting of FAO-IFA in Ljubljana, Slovenia

Recently the squat Autonomous Zone Argo in Izola (Slovenia) was evicted by a private security company and police. Another squat UPInde in the neighbouring city Koper is also under threat of eviction. Both spaces are owned by The Bank Assets Management Company (“Bad bank” created by the state). In both spaces comrades of FAO-IFA are active.

On the delegate meeting of FAO-IFA that took place on 14/1/16 in Ljubljana the strategy to defend the autonomous spaces and other steps of engagement were planned. Understand this text as a call for solidarity!

Intervju s Argom (Izola, Slovenija)

ArgoNakon što smo se proveli 3 dana (od 31.10. do 02.11.) s odličnom ekipom Iz Izole (slo. dio Istre), koja je zauzela bivšu tvornicu ribljih prerađevina, tako nastavljajući radničku tradiciju samoupravljanja (koja je, između ostaloga, istaknuta na spomen ploči koja se nalazi na samome ulazu u socijalni centar) – odlučili smo pred vas staviti intervju s njima (Kolektiv Argo). Na put Izole i Arga nanijela nas je vijest o policijskoj represiji, te neformalni i formalni pritisci (koji ne prestaju) na članove kolektiva Argo koji samoupravljaju skvotom. Nakon konkretnih poteza ovim intervjuom njima dajemo prostora u našim autonomnim medijima, pošto kako i sami kažu mainstream mediji gotovo uvijek favoriziraju policiju naspram autonomnog djelovanja, a vama pružamo materijal za razmišljanje, motivaciju i djelovanje.

Za one koje zanima više informacija na temu autonomnog djelovanja preporučujemo vam naš tekst Infrastruktura otpora.


support

31.10. prvi dan u skvotu


Mreža anarhista: Ciao Istrijani, ukratko nam recite što je prostor bio dok ga vi niste uzeli u svoje ruke i što je on danas?

Argo: Ciao. Prostor dok je bio zapušten bio je skupljalište i utočište raznih grupa ljudi i to kroz povijest 15 godina, toliko je ovaj prostor napušten. Razne skupine, bili su mladi koji su se samo okupljali. Među ostalim bili su i narkomani koji su mogli tamo dolaziti bez da im je itko smetao. Tamo su mladi odlazili piti, a neki od njih su skejtali, ali nikad do sad nije bilo organizirane skupine. Prije više od godinu dana tamo je počeo raditi kolektiv AC (autonomna cona/zona) Argo. Sada se može prostor pohvaliti s puno odrađenih evenata koji su bili odrađeni na mnogim područjima. Eventi su donijeli doprinos kulturnim, društvenim, socijalnim, te solidarnim pitanjima u Izoli pa i šire. Tako, da možemo reći da je kolektiv AC Argo donio puno toga u Izolu.

Mreža anarhista: Čuli smo za policijsku represiju koja se odvila nad vama, zbog koje smo se i odlučili s vama solidarizirati (simbolički, ali i konkretno). Recite nam što se točno dogodilo?

Argo: Policija koja vjerojatno i surađuje s Družbom za upravljanje terjatev bank (DUTB) nas je posjetila 28.10. u civilu, te je htjela nasilno ući u zgradu. Počeli smo ih snimati s više mobitela, bez obzira na snimanje nastavili su nasilno ulaziti u zgradu, no tek kad su došli prolaznici i počeli ih ispitivati, oni su otišli te rekli kako se vraćaju poslije. Kolektiv je trebao vode (nema tekuće vode u zgradi). Dva iz kolektiva otišla su po vodu (na obližnju luku) te tako ugledali policijsku patrolu koji je parkirala auto u blizini Arga. Kada smo otišli  s luke prema Argu, jednom iz kolektiva počela su prilaziti dva pandura. Počela su mu govoriti da dođe s njima iza zgrade (u mrak) kako bi se mogao legitimirati i kako bi ga mogli pretražiti. Druga dva pandura u civilu su došla ispred dvojice drugih članova kolektiva te ih isto počela ispitivati. Ta dva člana nisu htjeli dati podatke, jer nisu znali zbog čega se ih tereti i optužuje pa su tako htjeli ostati u tišini. Međutim član kolektiva koji je ostao sam surađivao je s njima, onda mu je prišao drugi policajac u civilu (jer je sve snimljeno mobitelom) i tako su ga sva trojica primila bacila na pod, i počeli skakati po njemu. Bio je u strahu za život (upotrijebljena je sila protiv njega, bez ikakvog razloga) pa je počeo vikati, na što je drugi član kolektiva počeo trčati prema pandurima i počeo ispitivati šta se događa s njegovim prijateljom. Počeli su mu prijetiti, da se makne i ne ometa istragu jer će se upotrijebiti sila protiv njega. Tako se je i dogodilo, policajac ga je bacio na pod i pao zajedno s njime, to su onda vidjeli i ostala dvojica pandura te pritrčali do njega i nasrnuli na člana kolektiva Argo – tako da je pretrpio ozljede na glavi (razbijena arkada, rana na čelu, napuknut nos, ozljede čeljusti, i potrgani vezni mišići na vratu). Naposljetku su ga i odveli u policijsku stanicu i počeli mu prijetiti da će ga osobno tužiti te da izbriše sve snimke koje je stavio na Internet i sve koje ima na mobitelu. Isti dan su ga pustili, i večer je proveo u izolskoj bolnici. Drugi je isto proveo na hitnoj (zbog sumnje unutrašnjih povreda) ali su ga pustili isti dan kući.

Mreža anarhista: Zbog čega se po vašem mišljenju odvio napad na vas, kakve su veze pandura, dilera i teških ovisnika?

Argo: Po našem mišljenju napad se odvio zbog naređenja od vlasnika tzv. DUTB jer nisu mogli napraviti deložaciju pošto je u to vrijeme bilo puno ljudi u zgradi, pa su tako odlučili poslati pandure bez ikakvog sudskog naloga i bilo kakvih papira u vezi deložacije. Panduri sigurno surađuju s narkomanima jer ih tako imaju na oku i znaju koliko ih je i gdje su. Sad kad smo mi narkomane otjerali, nemaju nadzora nad time pa su došli na vlastitu ruku obavit pregled i inspekciju unutar AC Argo. Treba istaknuti da dok su tamo narkomani visili, vlasnicima i policiji nije smetalo “ilegalno korištenje prostora”.

Mreža anarhista: Dobili ste snažnu podršku iz regije, ali i iz svijeta. Recite za one koji ovo čitaju kako vam se još simbolički i konkretno može pomoći?

Argo: Da, stvarno smo dobili veliku podršku iz okoline pa i šireg svijeta. Htjeli bi poručiti svima koji ovo čitaju, oni koji su čuli za nas i oni koji prvi put čuju za nas, da nam se može pomoći na različite načine, možete nam doći u posjetu, pa se podružiti s nama iako je ljeti puno ljepše, ali i zimi zna bit veselo. Treba nam podrška i na društvenim mrežama jer bi se htjeli povezati i s drugim skvotovima i mrežama anarhista. Mogu nam se slati razne stvari na primjer: deke, hrana (vegan) i druge stvari i materijali, jer trebamo puno raditi oko prostora. Neopisivo nam znači posjeta, jer tako dobijemo puno pouzdanja i volje. Hvala vam na svemu i bilo kakvoj podršci.

Mreža anarhista: Čuli smo da se panduri posebno boje snimaka na kojima se vidi njihovo nasilno ponašanje, možete li ponoviti što su rekli za svoju djecu i žene?

Argo: Pa panduri se boje za svoju djecu i žene, jer ako se pojavi snimka na internetu i u široj javnosti neće imati tako miran život, jer rade zločin protiv svojih ljudi i tako bi se i pokazalo, da su psi bogatih, mogla bi ih i njihova familija napustiti, pošto su nam rekli da ne žele da njihova djeca i žene vide kako se nasilno ophode prema nama (iako se to rijetko događa jer ih mediji i politika uglavnom brane).


panduri

Lica pandura koji su ih napali 28.10.


Mreža anarhista: Ispričajte nam malo o vašem mjestu, o Izoli. Od čega živi grad, koliko imate stanovnika, postoji li nešto zbog čega je Izola posebna naspram drugih mjesta u okolici?

Argo: Pa Izola ti je mali gradić i nema puno stanovnika s okolinom oko 14.000 građana, tako da i nije prije bilo veliko industrijalizacije, a i sve tvornice su propale kad se Slovenija osamostalila. Ljeti ima više ljudi i mjesto je življe zbog turističke sezone, tako se i ne vidi da puno narkomana i dilera. Zimi se sve promijeni i tako grad počinje umirati pomalo. Na kulturnom području se radi skoro ništa jer se čeka nova sezona turizma pa tako je i malo urađeno i na drugim područjima kao što su i socijalna pomoć itd., ima manje kada nema sezone pa se ljudi počnu baviti kriminalom, mladi nemaju nigdje da se sakupljaju, pa i drugi nemaju nikakve prostorije i ako postoje zatvaraju se brzo. Izola je najmanja općina na slovenskoj obali, i tako je razina nezaposlenih još veća, te i tako je u samom vrhu po količini droge i kriminala u Sloveniji.

Mreža anarhista: Vratimo se sada na Argo, koje aktivnosti ste do sada imali (čuli smo za muzičke festivale, okupljanja uličnih umjetnika itd.) i što vam je dalje u bližem i daljem planu?

Argo: Imali smo puno eventa na različitih područna kao što su: koncerti različitih žanrova i muzičara sa svih dijelova svijeta, skoro svih kontinenata. Imali smo i vizualne projekcije i u ostalom i puno filmova koje smo projicirali svugdje po zgradama. Imali smo puno food not bombs (hrana, a ne oružje). Pomoć mladima da se mogu uključiti u društvo, poteškoće u familiji. Imali smo i dvodnevni punk festival koji se odgodio iste dane kao i praznik ribara u Izoli, tako da smo imali nekakav kontra festival i na tu temu. Primili smo puno uličnih umjetnika koji su radili grafite oko zgrade pa i unutar zgrade. Nudili smo hranu svima koji su to htjeli. Tako smo i nudili prenoćište za ljude koji su htjeli alternativnu opciju hotelima i kampovima. U bližem planu nam se prvo povezati se više s građanima jer nas neki još ne razumiju, tako da ćemo raditi puno na okupljanju s građanima i direktno pomoći i raditi na solidarnosti. U daljnjem planu želimo proširiti i urediti prostore i tako okupiti više različitih ljudi u kolektiv te nuditi i druge sadržaje.


protest

2.11. protest ispred policijske postaje u Izoli


Mreža anarhista: Možete li nam nabrojati glavne funkcije prostora? Sami smo vidjeli da imate npr. spavaonice, alatnicu, mjesto za svirke i druženje, kuhinju. Jesmo li nešto zaboravili i previdjeli? Imate li u planu popuniti prostore i drugim aktivnostima i svrhama? Koje su po vama najbitnije prostorije/funkcije za rad Arga?

Argo: Zgrada ima puno prostorija pa tako možemo nabrojati glavnu prostoriju u kojoj se okupljamo za razne stvari kao što su jam session, razne debate (političke te druge), imamo neke koncerte te projekcije, ponekad i spavamo, imamo sanitarije koje bi trebali bolje urediti, alatnicu možemo preseliti jer zauzima puno prostora koji bi se mogao drugačije koristiti, tu nam je i free shop. Gornji kat ima spavaonice i jednu manju koja se je poslije uredila kao spavaonica, tu imamo i kuhinju u kojoj se može i družiti. Jedna soba za druženja koja ima predivan razgled na more te možete s ljestvama otići na krov gdje se vidi još bolji pogled. Pored glavne zgrade imamo i hell (dobio ime po grafitu na vratima) koji se koristio za koncerte, ali treba sanirati i druge sobe unutra te tako izgraditi prostor za bendove i ostale muzičare. Imamo boiler room koji je ime isto dobio po grafitu, ali je poslije bio nazvan svakakvim imenima. Vani je ogromno dvorište i sestrinska zgrada glavne prostorije, ali je mnogo opasnija i treba uložiti puno kako bi se sanirala. Uostalom, imamo 3. najviši dimnjak u Sloveniji.

pogled

Mreža anarhista: Svi kolektivi imaju svoje prednosti i poteškoće, što bi vi htjeli na sebi svjesno unaprijediti? Pričamo o organizacijskim problemima, principima, jer smo svjesni da je određena doza samodiscipline i organizacije itekako potrebna pri vođenju autonomnog prostora.

Argo: Naš kolektiv je vrlo mali pa tako imamo i ljude koji nisu samo iz Izole te dolaze iz drugih krajeva u okolini, kolektiv je mlad i nitko od nas se nije bolje poznavao tako da smo prijateljstvo i kolektiv gradili više-manje unutar AC Argo. Tako da smo naletjeli na puno problema jer nismo kao kolektiv imali prije iskustva i nismo znali naše slabosti, to vidimo sad kad nam prijeti opasnost od policije, banke pa i lokalnih bolesnika (neki dan su htjeli zapaliti Argo i tako zapalili barikade koje su im sprječavale ući u zgradu). Sada se stvar okrenula i neki iz kolektiva su nas napustili, jer se boje za svoj život, ali neke su se veze puno ojačale te tek sad vidimo da je kolektiv puno manji. Trebali bi više surađivati u privatnom životu i ne samo oko AC Argo, na taj način bi mogli vidjeti naše slabosti i prednosti, pa bi možda i suradnja bila puno bolja.


vatra

Podmetanje vatre s 5. na 6.11. na barikadama


Mreža anarhista: Imate li nešto posebno za istaknuti, a da se toga nismo dotakli u intervjuu i želite li nešto poručiti ljudima koji čitaju ove redove razgovora?

Argo: Htjeli bi istaknuti, sad kad smo više otvoreni u medijima pojavljuju se nove prijetnje sa svih strana, tako da smo više iscrpljeni, ali poručujemo da nas neće tek tako slomiti. Htjeli bi surađivati više u inozemstvu te i u Sloveniji, jer se radi o novom skvotu. Hvala svima koji ste ovo pročitali,  puno nam znači podrška!

Mreža anarhista: Argo, držite se čvrsto, puno ljudi je uz vas!

Argo: Vidimo se uskoro! I mi smo uz svih koji nas podržavaju!


FOTO IZVJEŠTAJ

USA