Kultura sukoba kao nasljednica „kulture prosvjedovanja“

Vidjeli smo različite prosvjede, štrajkove, privođenja, solidariziranja, sudske zabrane štrajkova, kaznene progone aktivista, cenzure novinara u zadnje desetljeće socijalnih previranja, no nekako se čini da su svi akteri naišli na zid represije – gdje se velika većina njih zaustavila u nevjerici kako i što dalje, te su neki prilagodili diskurs kako bi bili bezopasni, manje uočljivi, tj. u dozvoljenim parametrima ili u konstantnom strahu od posljedica. Ljevičarski političari s margine počeli su pričati o „kulturi prosvjedovanja“ kao nečemu što smo kolektivno uspjeli postići, odnosno vjeri da prosvjedi imaju smisla, pa bi bilo političko samoubojstvo za anarhiste zaustaviti se na „kulturi otpora i solidarnosti“ koje zadnje desetljeće uporno propagiraju. Zašto? Zato jer trebamo biti korak dalje od prihvatljivih rješenja u izbornim utakmicama, mi ne želimo biti prihvatljivi glasačkoj većini, već motivacijski borbenoj manjini, koja kao vlak može povući vagon našeg socijalnog okruženja i klase.

Pitanje je što nakon kulture prosvjedovanja? Odgovor neće biti pretjerano popularan, ali ono što nam predstoji je kultura sukoba. Kultura sukoba bez obzira na cijenu s vjerom kako će oni poslužiti, bez obzira na ishod, učenju kako se boriti i inspirirati druge da poduzimaju slične i daljnje akcije. Pa što ako su vas priveli, jeste li zbog toga u krivu? Pa što ako je došlo do sudske zabrane štrajka, znači li to da su štrajkovi nepotrebni? Pa što ako vas razvlače po sudovima zbog organizacije prosvjeda ili pisane riječi, znači li to da bi ste se trebali pokriti ušima? Mi ne govorimo o plaćenom aktivizmu, koji prolazi kroz sito i rešeto različitih fondova Europske unije i države, već o otporu od krvi i mesa s realnim posljedicama po živote aktivista s nemogućnošću zaposlenja, na crnim listama, egzistencijalnim problemima itd. Distinkcija kulture prosvjedovanja i kulture sukoba je u nastavku djelovanja i nakon represije. Kultura prosvjedovanja ima običaj stati nakon proživljene represije i povući se natrag u legalističke okvire, dok kultura sukoba nastavlja otpor i nakon iscrtavanja granice državnom represijom.

Možemo li biti konkretniji? Možemo, vjerujemo kako se pred nama nalazi period manjih i većih sukoba oko mozaika tema po pitanju egzistencijalnih problema većine; od plaća, radnih mjesta, režija, mogućnosti stanovanja, ekoloških problema, pristupa javnim dobrima, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju itd. Razvijat će se niz sukoba koje treba podržavati, umrežavati i što više držati u izvaninstitucionalnim okvirima, podsjećajući aktere na alternativna rješenja u metodama borbe poput direktne akcije i direktne demokracije. Ti sukobi već sada postoje, ali redovito bivaju usisani u institucionalna rješenja i birokratske slijepe ulice, čime se oduzima snaga pobunjenim kolektivima i vraća naglasak na pravne i stranačke okvire djelovanja, time stavljajući apatiju i dezorganiziranost na jelovnik našeg socijalnog okruženja.

Mi se ne moramo slagati sa suradnicima ideološki, niti zahtijevati od masa da budu anarhističke, ali ono što je minimalni zahtjev je zahtjev oko metodologije, a to je da odlučuju oni kojih se to direktno i tiče (direktna demokracija), te da je oslanjanje na vlastite snage i direktno rješavanje problema efikasnije od legalističkih trakavica i političkih predstavnika, bilo stranačkih ili sindikalnih (direktna akcija). S vrijednostima na umu kako je solidarnost bolja od gledanja svog posla, a uzajamna pomoć bolja od bacanja klipova pod noge.

Što nam preostaje? Ne gubiti nadu pred problemima, ne bježati od sukoba, pronalaziti nove suradnike, održavati stare veze i regrupirati se koliko god puta da je to potrebno. Bitno je zapamtiti da uvijek imamo više suradnika, nego neprijatelja. Naša agenda je jednostavna, suradnik je radni kolega, a ne gazda, susjed, a ne političar, izbjeglica, a ne bankar. Naprijed! Uvijek naprijed!