Često smo se susretali s ljudima do kojih stiže jedino „destruktivna“ slika anarhističkog pokreta, za što su odgovorni uglavnom mainstream mediji i njihov površni i pristrani pristup. Prizori razbijanja izloga banaka i velikih korporacija, sukoba s policijom, skupocjenih automobila u plamenu, kamenja, molotovljevih koktela, razbijenih glava. Istina, to je dio skoro pa svake socijalne borbe, od borbe za prava žena, 8-satno radno vrijeme, pravo na vikende, prava manjina, prava na sindikalno organiziranje i sve one ostale beneficije društva u kojemu živimo, a tako ih olako shvaćamo i koje nam polagano, ali sigurno klize iz ruku. Zato smo se odlučili upoznati vas s dijelom infrastrukture otpora, onim dijelom ledene sante koji se masivno nalazi ispod površine vode. Na taj način, nadamo se, dajući nekome poticaj ili ideju da pokrene vlastiti autonomni kolektiv, inicijativu ili projekt. Pod čime mislimo na samofinancirani, samoorganizirani, nestranački i neadministrativni društveni zahvat, koji za svoje postojanje ne traži dozvole već se oslanja na vlastite snage.
Dobiti korisne i pouzdane informacije iz prve ruke neophodno je za svako ozbiljnije djelovanje na bilo kojem području. Iz tog i iz drugih razloga anarhistički pokret sadržava kontra-informacijske projekte (Internet stranice, radijske stanice, novine i dr.). Oni prenose događaje „s terena“, izvještaje pojedinaca i grupa koji sudjeluju u raznim socijalnim borbama (koje se tiču radnika, okoliša, imigranata, antifašizma, političkih zatvorenika, obrazovanja, kulture itd.), analize, prijedloge za djelovanje, iskustva, apele za pomoć, povezuju one zarobljene u zatvorima s onima koji još uvijek slobodno djeluju.
Najkonkretniji dio pokreta sačinjavaju organizacije za samopomoć i borbu, koje pokazuju konkretnu alternativu pohlepi, sebičnosti, pasivnosti i apatiji. Govorimo o grupama koje osiguravaju hranu, odjeću, obuću te skrb za djecu i bolesne u zajednicama. Osiguravaju razmjenu znanja i vještina, poput naučavanja lokalnog jezika za imigrante, popravljanja bicikala, izrade propagandnog materijala, održavanja urbanih vrtova itd. Tu su i borbeni sindikati kojima upravljaju radnici sami i osiguravaju odbijanje štetnih poteza šefova i proširivanje vlastitih prava na radnim mjestima, zatim, antifašističke grupe koje lociraju i izbacuju iz stroja fašističke elemente u zajednicama, grupe za mobilizaciju pučanstva povodom nekih gorljivih pitanja (poput privatizacije javnih dobara, srozavanja uvjeta u obrazovanju, zdravstvu i drugdje).
Ne manje važan dio infrastrukture otpora sačinjava izdavaštvo (arhiviranje iskustava nosioca aktualnih socijalnih borbi i prenošenja iskustava borbi iz prošlosti pokreta), kroz postojanje izdavačkih kuća, kolektiva i entuzijastičnih pojedinaca koji štampaju knjige, časopise, pamflete, postere. Anarhistički pokret ima dugu i bogatu planetarnu tradiciju, stoga je mudro vidjeti što su ljudi prije nas pokušavali, čemu su se nadali, gdje su griješili, što su uspijevali postići. Također, anarhističke grupe vrlo često bilježe aktualne borbe koje se odvijaju upravo sada negdje u nekom dijelu svijeta, što za one koji to čitaju u nekoj pasivnoj sredini može djelovati itekako motivacijski.
Što se tiče sporta kao dijela infrastrukture, on se danas uglavnom odnosi na rad među navijačkim skupinama čiji pripadnici sudjeluju u progresivnim socijalnim gibanjima, poput masovnih prosvjeda, i koje njeguju radnički i anti-sistemski duh nogometa kao protutežu modernom nogometu (u smislu da se od navijača stvaraju konzumenti i potrošači). Uz sudjelovanje u navijačkim skupinama, anarhisti održavaju vlastite nogometne mini susrete amaterskih skupina. Pored nogometa zabilježen je porast antifašističkih i anarhističkih borilačkih klubova i održavanja turnira u obrambenim vještinama, čija se korisnost vjerujemo ne treba detaljnije pojašnjavati. U zdravom tijelu zdrav duh!
Predzadnja točka za spomenuti u infrastrukturi otpora je postojanje kulturnih projekata, poput pjevačkih zborova, bendova, kazališnih skupina, umjetničkih kolektiva, knjižnica, festivala i sl. inicijativa. Baš kao i sportske aktivnosti, kulturni projekti služe popunjavaju slobodnog vremena anarhista, njihovih prijatelja, obitelji, simpatizera iz zajednice i s radnih mjesta. Uz ugodnu socijalizaciju, ove vrste aktivnosti služe i za stvaranje „kontrakulture“ – izgrađivanju vrijednosti među ljudima koje potiču kritičnost, preispitivanje autoriteta, empatiju, racionalnost itd. Na kraju krajeva, netko će lakše shvatiti neku ideju kroz kakav mural, grafit, pjesmu ili kazališnu izvedbu.
Zadnji element u infrastrukturi otpora su autonomni prostori (što se odnosi na socijalne centre, skvotove i ne tako autonomne – iznajmljene prostore). Takva mjesta su najčešće sigurno utočište za sve gore navedene elemente infrastrukture otpora, koja omogućuju fizički susret pripadnika pokreta, ali i simpatizera, znatiželjnika i onih koji bi se htjeli nekako aktivirati, a ne poznaju nikoga i ne znaju od kuda početi. Ovu važnost autonomnih prostora za pokret prepoznale su i vlasti, stoga se često mogu pronaći informacije o aktualnim napadima na takve prostore od strane policije, nasilna iseljavanja, plaćeničke provokacije, ubacivanja narkomana i dilera „teških droga“, sve kako bi se otežao razvoj i napredak anarhističkog pokreta štetnog po vladajuće elite.
Ovakva sistematizacija infrastrukture otpora jasno da nije konačna, niti jedina moguća. Ona je pregled iz naše perspektive i dosadašnjeg iskustva.
Izvor: 3. broj glasila MASARi – Društvo otpora
SVATKO PREMA MOGUĆNOSTIMA
