Anarhisti i parlamentarna ljevica

Ovi redovi nastaju kao reakcija na parlamentarne lijeve političke partije u Hrvatskoj koje pokušavaju anarhizam i anarhiste prikazati kao „akcijski dodatak“ svojim „ozbiljnim politikama“. Kao vrijedne terenske radnike koji trebaju parlamentarnu partiju kada treba definirati političke ciljeve, taktike i strategiju. S druge strane redovi nastaju da kao anarhisti budemo vidljiva, konzistentna i jasna opcija koja je raskrstila s parlamentarnim ljevičarima i desničarima, političarima, strankama i partijama. Time nastavljajući i potičući atmosferu među ljudima svih profila koji gube vjeru u državna rješenja i sudjeluju u studentskim i radničkim okupacijama i štrajkovima, nestranačkim „građanskim inicijativama“, prosvjedima koji izlaze iz legalnih okvira, čime se priprema teren za oblik otpora koji se oslanja na vjeru u samoorganizaciju, direktno djelovanje, međusobnu pomoć i solidarnost.


Premda kao anarhisti dijelimo vrijednosti s ljevičarima koji su za pravednije, slobodnije i ravnopravnije društvo prema radnicima, moramo jasno podvući što nas od njih razlikuje. Kada kažemo parlamentarni ljevičari mislimo na grupu ljudi koja želi parlamentarnim izborima osvojiti državnu vlast i imati pod svojom kontrolom državne institucije (poput škola, zatvora, banaka, policije, vojske, bolnica itd.). Tu se ne razlikuju puno od drugih političkih opcija koje pretendiraju na vlast i zanima ih da im na izborima date svoj glas, a kako bi ih dobili moraju znati pragmatično i oportunistički svakome obećati po nešto.

Anarhisti s druge strane ne obećavaju ništa nikome i ne smatraju parlamentarne izbore na bilo kojoj razini političkom arenom, već političku borbu vode na ulicama, radnim mjestima i u zajednicama. To je iz razloga jer konzultirajući povijest i aktualne borbe vidimo kako se institucijama vlasti, šefovima i političarima, zahtjevi potlačenih nameću kolektivnim otporom izvana. Na isti način kako radnika na disciplinu i rad prisiljava strah od otkaza, gladi i gubitka krova nad glavom, tako šefa, direktora, gradonačelnika ili ministra na ustupke prema organiziranim seljacima, radnicima, studentima ili bilo kojoj drugoj ugroženoj društvenoj skupini, prisiljava strah od gubitka popularnosti, profita, imovine i na kraju vlastite sigurnosti.

Ljevičari tvrde kako žele i mogu iskoristiti državne institucije, uključujući i medije za blagostanje svih, ako im se da na raspolaganje državni novac. Anarhisti s druge strane grade svoje institucije vlastitim naporom (socijalne centre, skvotove, radijske postaje, izdavaštva, internetske stranice, škole, sportske, kulturne i solidarne projekte, sindikate itd.) izgrađujući drugačiji svijet odmah, bez da čekaju dolazak na vlast i u medije, financijsku injekciju nekog državnog ili nevladinog fonda. Takvim pristupom jačajući društvo i podsjećajući ga kako je starije od crkve, države, stranaka, nevladinih udruga i kako raspolaže alatima jačim i efikasnijim od bilo koje državne politike.

Ovime ne želimo pozivati na razdor među ljudima koji su dio naše klase i koji žive od svoga rada ne izrabljujući druge, već želimo naše prijedloge i vrijednosti učiniti jasnima u društvu kojeg mijenjamo svojim primjerom. Želimo doprijeti do onih koji će zbog svoje naivnosti biti samo kotačić u mašini koja je željna vlasti i kontrole, umjesto da se razvijaju kao individue i kolektiv koji bolje razumije svijet oko sebe i može ga mijenjati. Ono što nas čini anarhistima nije puka direktna akcija, već i vjera da je društvo slobodnije, ravnopravnije i efikasnije izvan državnih i kapitalističkih okvira, funkcionirajući bez prisile prema vlastitim članovima, samoupravljajući svoje aktivnosti, bile one radničke, intelektualne, umjetničke ili znanstvene, bez nadzora, kontrole i cenzure nekog višeg autoriteta do dogovora vlastitih kolektiva, pojedinaca i zdravog razuma.

Anti-parlamentarna kampanja
travanj, 2017.

Mreža anarhista (MASA)
Federacija za anarhističko organiziranje (FAO)
Internacionala anarhističkih federacija (IAF)


Povezani članci: