Slobodna škola u Argentini (intervju s učiteljicom)

Pročitajte o autonomnoj srednjoj školi iz Buenos Airesa, koja traje 3 godine u kojoj učenici zajedno s profesorima izlaze na proteste uz svu popratnu opremu, kritički doprinose razvoju zajednice, uče o radničkim borbama i alatima u svijetu koji ih sve manje priznaje, konzultiraju radničku i anarhističku povijest te po čemu se razlikuje jedna anarhistička obrazovna institucija od drugih srednjih škola iz razgovora s prijateljicom koja tamo predaje.

S njom smo u kontaktu od kada smo se upoznali na X. Kongresu Internacionalne Anarhističkih Federacija u Frankfurtu u Njemačkoj, kolovoza 2016, koji je ostao upamćen po primanju novih anarhističkih federacija iz Latinske Amerike, a ona nam dolazi iz već starije federacije članice iz Argentine i ostala je u pamćenju kao simpatična prevoditeljica na samome kongresu.


P: Za one koji nisu iz španjolskog govornog područja, možeš li prevesti i objasniti ime vaše škole “Escuela Libre de Constitución”?

O: Escuela Libre de Constitución znači Slobodna škola Constitución. Constitución je kvart u kojem smo započeli s radom, gdje se nalazila kuća FLA (Federación Libertaria Argentina, argentinska anarhistička [slobodarsko komunistička] federacija, op.a.). To je vrlo marginaliziran kvart, ujedno jedno od “red-light” (dio grada poznat po prostituciji, op.a.) područja grada (Buenos Aires, op.a.).

P: Možeš li nam reći malo više o povijesti škole, o ideji iza nje kao i o procesu osnivanja?

O: Škola je započela kao radionica na temu slobodarskog obrazovanja u kojoj su sudjelovali aktivisti iz federacije (FLA, op.a.) i neki istraživači koji su doveli druge ljude “izvana”. Nakon diskusije i istraživanja, morali su odlučiti da li osnovati službeno priznatu srednju školu koju bi vodila društvena organizacija, ili radionice osposobljavanja. Bili smo više zainteresirani za stvaranje škole jer smo tako mogli doprijeti do ljudi izvan slobodarskog balončića. Kao što sam rekla, nisu svi sudionici škole članovi FLA, neki profesori se uopće ne smatraju anarhistima, ali svi smo se složili oko principa slobodarskog obrazovanja, među kojima je i odbacivanje ideje stvaranja škole za proizvodnju kadrova. Kako bismo dobili anarhističke aktiviste, pružamo određen sadržaj na temu anarhističke povijesti, ali iznad svega pokušavamo promovirati kritičko razmišljanje.

P: Koji su neki od najvećih problema s kojima ste se susreli na početku i jesu li oni i dalje prisutni ili su se pojavili novi problemi?

O: Najveći problemi su i dalje prisutni zbog   populacije s kojom smo izabrali raditi; mladi ljudi i odrasli ljudi koje je mainstream  obrazovanje odbacilo, koji ponekad žive u nasilnom okruženju s kojim se moramo nositi i zato što mnogi od njih dolaze s rasističkim ili kapitalističkim mentalitetom kojeg se trudimo promijeniti. Još jedna poteškoća s kojom smo se izabrali pozabaviti je heterogenost grupe profesora koje imamo, koji dolaze iz različitih političkih pozadina i ponekad je teško postići konsenzus oko toga kakvu školu želimo stvoriti. Glavni alat za rješavanje ovih problema su skupštine/plenumi na kojima razgovaramo o našim razlikama i pokušavamo postići dogovor. Neki od nas trenutačno razmišljaju o tome kako da osiguraju da su skupštine uistinu horizontalne, kako bi se spriječilo ljude da nameću svoje ideje samo zato što su glasniji ili govore više. Također, kao u većini organizacija, usklađivanje razlika je kompleksno, ljude koji mogu i žele raditi puno ponekad frustriraju ljudi koji ne mogu.

P: Pretpostavljam da ste se morali jako boriti kako bi vaša škola bila priznata kao legitimna  obrazovna ustanova. Možeš li nam reći više o toj borbi i gdje stojite danas? Također, postoje li neke sl. institucije?

O: “Bachilleratos populares” (narodne srednje škole, op.a.) pojavile su se 2000-ih godina kao dio strategije preživljavanja nekih društvenih pokreta koji su vidjeli da ako žele opstati trebaju više komunicirati s narodom, neki su osnovali kulturne centre i ideja je evoluirala iz radionice u školu. Zajedno s koordinatorom istraživanja (CEIP) stvorili su koncept narodnih srednjih škola kako bi popunili praznine u mainstream obrazovanju i uz puno mobilizacije uspjeli su biti službeno priznati. Trenutačno postoji oko 100-tinjak takvih škola u zemlji. Postoje koordinacijske platforme kao što je “La Coordinadora de Bachilleratos Populares”, kao i “Red de Bachilleratos Populares” kako bi se obranilo što smo postigli. Trenutačno smo se malo udaljili od njih s obzirom na to da oni opravdavaju dobivanje financijskih sredstava od države, ali održavamo redovite sastanke s druge dvije narodne škole koje dijele našu potrebu za autonomijom i naše odbijanje da postanemo državnim obrazovnim radnicima. Međutim, nemamo loše odnose s drugim narodnim školama, jednostavno imamo drugačiju viziju. Mi smo rijetka autonomna narodna škola koja javno zastupa slobodarske ideje i obrazovanje, ali postoje i neke druge narodne škole imaju profesore koji su dio anarhističkog pokreta. Sada smo priznati i naši učenici po završetku dobiju službene svjedodžbe o završenom srednjoškolskom obrazovanju. Također, primaju stipendije od države kao i svi učenici lošeg imovinskog statusa. Drugih odnosa s državom nemamo.

P: Koji tip predmeta nudite? Po čemu se razlikujete sadržajno od drugih škola?

O: Predajemo većinu “tradicionalnih” predmeta, jezike, povijest, engleski, matematiku, itd. Profesori teže za ravnotežom između sadržaja koji učenicima mogu zatrebati u daljnjem obrazovanju, i sadržaja koje mainstream obrazovanje ne pruža, a koje mi smatramo važnima za promoviranje kritičkog mišljenja (različiti pogledi na povijest, ili neka slobodarska literatura, itd.). Također, držimo da je važno imati participativna i dijaloška predavanja i u nekim je slučajevima dio evaluacijskog procesa držanje predavanja od strane samih učenika. Jedan od predmeta koji imamo, a kojeg “normalne” škole nemaju je “desarrollo comunitario” (razvoj zajednice). Ja to predajem drugom i trećem razredu (škola traje 3 godine). U prvom razredu uče o povijesti kapitalizma i radničkog pokreta, u drugom uče o radničkim pravima i alatima koje imaju na raspolaganju za njihovu obranu, i u trećem o kooperativama i kako ih pokrenuti (idealno bi do kraja godine već pokušali osnovati vlastitu kooperativu i novac koji bi zaradili išao bi za njihovo maturalno putovanje).

P: Tko može predavati u školi? Koji su uvjeti? Da li je potreban poseban trening za predavanje u slobodnim školama za razliku od državnih škola?

O: Bilo tko može predavati. Imamo nekoliko sastanaka na početku i na kraju godine kako bismo objasnili kako škola funkcionira. Pokušavamo raditi u pedagoškim parovima ili grupama, dakle, više od jednog profesora po predavanju kako ne bi postojao jedan glas, i iako nemamo uvijek dovoljno ljudi da bismo to zajamčili. Smatramo da je važno da novi profesori nisu sami (također, jer se dogodilo i da novi profesori naglo odu), stoga, mislim kako bi se moglo reći da imamo probnu godinu za nove predavače kako bi vidjeli hoće li ostati i shvaćaju li posao za ozbiljno prije nego im dopustimo da predaju sami.

P: Možeš li opisati tipičan dan u školi, tijek nastave, možda čak i tjedna?

O: Tipičan dan izgleda uglavnom ovako; Pozdravim svakog od učenika poljupcem i čavrljanjem, onda netko ode napraviti “mate” (kofeinski napitak, op.a.) da popijemo tijekom predavanja, zatim svi sjedimo i čitamo bilo tekst, bilo vijest ili gledamo video koji potom potakne diskusiju, na kraju postavim pitanja da pokušam vidjeti što smo svi razumjeli, također, učenici koji su mirniji dobiju priliku sudjelovati. Puno puta učenici govore više od mene i uvijek naučim nešto novo… Nisam veliki obožavatelj korištenja školske ploče, ali nekad ih zatražim da pojasne koncepte na njoj… Nisu svi učenici potpuno zainteresirani za predavanja, tako da neki vani puše ili sviraju gitaru. Vidim to kao dio njihovog procesa, doći će učiti kad budu spremni, i dokle god ne rade nešto što može njih ili nas uvaliti u neprilike, ne smeta mi. Većina nas koristi samoevaluacije za završne ocjene i oni učenici koji nisu radili dovoljno obično su toga svjesni. Srijedom obično imamo dodatne aktivnosti, nekad ostanu gledati filmove i jesti s profesorima, a nekad imamo tečaj samoobrane za djevojke ili igramo društvenu igru koju smo sami napravili kako bismo postavili i odgovorili na pitanja o seksualnosti ili potaknuli raspravu o konzumerizmu, korištenju droga, ili o bilo čemu što smatramo važnim za razgovarati. Iako se ove aktivnosti ne ocjenjuju, učenici ostaju iz istinskog interesa.

P: Zašto smatraš da je ova vrsta ustanove važna?

O: Mislim da je važna jer je to poput sijanja sjemena… 5 učenika se vratilo kao profesori i pokušavamo školama vratiti značajno mjesto u zajednici, adresiranje problema, savjetovanje mladeži… čineći da je obrazovanje o obrazovanju i dijeljenju, a ne o ispitima i autoritetu.

P: Koji je odnos između škole i širih društvenih zbivanja? Da li je ona mjesto aktivizma u zajednici uz to što je obrazovna institucija?

O: Učenici i neki od nas profesora su iz kvarta, i kao takvi sudjelujemo u lokalnim događanjima i  imamo dobre odnose s drugim organizacijama… pomogli smo posaditi voćnjak u lokalnom parku, što je bila inicijativa zajednice, neki profesori su organizirali posjet obnovljenim poduzećima, ekološkim komunama ili radničkim kooperativama… nekad učenici moraju istražiti o raznim organizacijama kao dio svog školovanja… dogovaramo se na skupštinama/plenumima kojim mobilizacijama ćemo prisustvovati i idemo sa   zastavom, bubnjevima, vatrometom… cijelom opremom i volimo to. Ove smo godine posjetili novine kojima sad upravljaju radnici, nakon čega su napisali članak o našoj školi.  U vezi smo s ljudima iz Venecuele koji bi isto pisali o nama. Također, na audiovizualnoj radionici učenici su napravili videe koji su osvojili nagrade i bili spominjani ovdje i u Brazilu.

P: Kako uspijevate pokriti troškove?

O: Troškovi su uvijek problem, moramo plaćati najam koji stalno poskupljuje. Mi profesori ne samo da ne naplaćujemo svoj rad, već moramo pridonijeti pokrivanju mjesečnih troškova ustanove. Također, organiziramo proslave i događanja kako bismo prikupili sredstva, iako nam prijeti rizik zatvaranja jer nemamo financije. Zato pokrećemo malu tvornicu čaša dobivenih rezanjem boca za koju se nadamo da će nam pomoći na neki način, ali novac je, nažalost, uvijek briga.

P: Koji su vam nade i planovi za budućnost škole i ima li nešto što smatraš važnim za dodati?

O: Da ćemo opstati, i imati svoju kuću, da ćemo uspjeti stvoriti zajedničku ideju o tome što želimo da naša škola bude, kako bismo mogli dalje transformirati obrazovanje i umanjiti poroke koje smo naslijedili od mainstream škola… ali opstanak je zasad dovoljan!


Escuela Libre de Constitución

Stranice kampanje solidarnosti sa školom

Izvor intervjua: 7. broj glasila Društvo otpora

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*