Koga još boli ku*ac za brodogradnju?

Dvije stvari su na trenutak razbudile radnike 3. MAJ-a; “Incijativa 3.MAJ trećemajcima” pokrenuta 2010. i nedavni nenajavljeni štrajk radnika održan 10.6. ove godine. Oba događaju su uzburkala atmosferu u strukturama vlasti i uprave, što je znak da je to dobar smjer djelovanja. Unatoč naporima, Inicijativa nikada nije istinski zaživjela među radnicima, što zbog sitnih interesa sudionika same incijative koji nisu bili dio proizvodnje, što zbog nedostatka samoinicijative radnika. S druge strane – nenajavljeni štrajk povodom najave 400 otkaza, uznemirio je upravu i stavio joj do znanja da možda neće tako glatko moći uništiti brodogradilište. Premda je to dobar način radničkog pritiska, možda je došao prekasno i u preslabom intenzitetu. Prekasno, jer su već uspjeli odvojiti od brodogradilišta MiD, TIBO, STM i ugostiteljstvo, što je dodatno razjedinilo i umanjilo broj radnika koji mogu pružiti otpor smanjenju radnih mjesta.

Do razjedinjavanja radnika i njihove pasivizacije, veliku ulogu imali su sindikalne vođe triju sindikata. Koji su “sindikalnim akcijama” poput “prosvjeda” za vrijeme marende ili na zavučenom parkiralištu pored hotela 3.MAJ-a., stvorili atmosferu nemogućnosti promjene postojećeg stanja. Saboterska uloga sindikalnih vođa pokazala se i tijekom spomenutog nenajavljenog štrajka, na kojemu su pokušavali umiriti radnički bunt i vratiti ga u birokratske okvire. Alternativa nemoći svih radnika trebale bi biti akcije poput nenajavljenog štrajka, u kojima postaje nebitno tko je član kojeg sindikata i u kojima se naglasak stavlja na borbenost, masovnost i izlazak iz birokratskih i legalnih okvira te umanjivanja mogućnosti sabotaže od sindikalnih vođa.

Izvor: Glasilo MASA Rijeka 2. broj (srpanj, 2013.)