Izbjeglice – lakmus papir za desničare

psi bogatihOtkako je počeo val izbjeglica pristizati s Bliskog Istoka, ponajprije iz Sirije, razbuktale su se strasti – kako one pozitivne poput suosjećanja do onih negativnih kao što su panika, nepovjerenje i mržnja prema drugačijima. Ovaj fenomen (migracije) na globalnoj razini postoji od kada je svijeta. Ljudi, baš kao i životinje, bježe od uništavanja prouzročenih ljudskom rukom ili od strane prirode, idu „trbuhom za kruhom“ ili pak jednostavno žele upoznati nove kulture i prirodne ljepote. Što je toliko specifično ovoga puta? Na žalost, istina je bjelodana, radi se o „drugačijima“, ljudima druge boje kože i vjeroispovijesti. To s druge strane neće sputati suosjećanje onih koji su prošli slične stvari 90-ih godina za vrijeme rata na ovim prostorima, ali hoće one koji nemaju nikakvog osjećaja za to kako je izgubiti vlastiti dom, kako je biti protjeran pod kišom metaka i zračnim napadima.

Najviše buke diže se oko pripadnika „Islamske države“, pri čemu mediji sudjeluju u stvaranju anti-islamske histerije, tvrdeći kako se među izbjeglicama kriju religijski fundamentalisti na putu do svojih ciljeva u Europi. Ovu suludu teoriju pobijaju čak i obavještajne službe pojedinih zemalja, tvrdeći potpunu zdravorazumsku stvar – to nije model operativnosti militantnih skupina koje raspolažu financijama i ostalom infrastrukturom potrebnom za izvođenje napada. Zašto bi jedna vojska na čije je pripadnike uložila podosta vremena i resursa u njihovoj obuci, riskirala da se isti utope putem ili budu zaustavljeni na pojedinim granicama do Zapadne Europe. Vrlo je vjerojatnije kako će pripadnici IS-a sjediti u 1. klasi nekog aviona, sa sređenim dokumentima i s minimalno rizika. Jedna vojna formacija poput IS-a koja ima prešutnu podršku čitavih država i njezinih represivnih aparata, nema potrebe riskirati putujući s izbjeglicama do Europe, takve informacije najčešće plasiraju oni kojima je stalo do dizanja panike i do veće čitanosti pojedinih medija.

No, vratimo se na izbjeglice kao lakmus papir za desničare. Pitanje je zašto to tvrdimo? Netko tko nikada nije posadio npr. drvored na državnoj granici, ili izgradio kakav suhozid na istoj, svejedno se poistovjećuje s njome. Poistovjećuje se s čitavom državnom granicom premda je vidio možda samo djelić iste. Zašto? U mozgu desničara postoji jedno fascinantno poistovjećivanje s državom i njezinim represivnim aparatom, unatoč svakodnevnim dokazima da ista služi samo jednoj privilegiranoj klasi, dok se prema većini ponaša kao zla maćeha. Razlog se nalazi u tome što desničar osjeća povezanost s apstraktnom “nacijom” ne razlikujući Hrvata Todorića ili Sanadera (kao pripadnike povlaštene klase) i Hrvata susjeda ili kolege s radnog mjesta (najčešće pripadnika radničke klase). Takvo nerazlikovanje omogućuje mu da se zauzima za apstraktni koncept “hrvatstva”, unatoč činjenici da u Hrvatskoj postoje različite kulture (najčešće povezane uz geografski položaj), te da proboj “ilegalnih imigranata” na granici doživljava kao nasilnu penetraciju u vlastiti organizam. Stoga, parolu “država – to smo svi mi” nužno je zamijeniti s hladnom činjenicom, država to su granice, represivni aparat s policijom, pravosuđem i vojskom, političke, zakonodavne i financijske institucije.

*lakmus papir; papirna traka koja služi kao indikator za kiselost ili lužnatost, u ovom slučaju kao pokazatelj humanosti ili ksenofobije


Povezani članci iz Protunacionalističke kampanje:


 

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*