Redovi u nastavku napisani su iz osobnih iskustava djelovanja s anarhističkih pozicija i susretanja s policijskom i pravosudnom represijom kao direktnom posljedicom. Rezultat su samoanalize ljudi koji se nose s represijom i razgovora s ljudima koji su to proživjeli. Cilj je promisliti o mogućnostima vlastitog ponašanja pod represivnim radnjama države, te pružiti jedan od mogućih putokaza. Motivacija koja stoji iza pisanja je nastaviti djelovati u svim uvjetima u kojima se zateknemo.
Pod represijom mislimo na svako djelovanje represivnog aparata (policija, doušnici, tajna služba, sudovi, zatvori, vojska), koje pokušava suzbiti, ograničiti ili izolirati anarhističko djelovanje. Pod anarhističkim djelovanjem mislimo na svako direktno djelovanje protiv države i kapitalizma oslanjajući se na vlastite snage, ne čekajući nikakve dozvole ni zapovjedi i izgrađujući drugačije međuljudske odnose koji se baziraju na ravnopravnosti, međusobnoj solidarnosti i iskrenosti ovdje i sada, time priželjkujući i ostvarujući drugačiju budućnost.
Ako započnemo citatom Napoleona bit će vam jasnije kojim smjerom namjeravamo krenuti. Francuski vojskovođa, državnik i car sakupio je razna iskustva kroz svoj život, stoga ga poslušajmo: “Mudrost policijskog posla je u tome – da bi kažnjavao rjeđe, moraš kažnjavati ozbiljnije.“ Jedan gradonačelnik ili koji drugi političar na funkciji u gradu, županiji ili na razini države može izvršiti pritisak na represivni aparat, da je određene osobe nužno zastrašiti fizičkim nasiljem, progonom policije, a zatim i pravosudnim procedurama, kako bi sustav nesmetano nastavio sa svojim djelovanjem. Tada radnici neometano mogu nastaviti odlaziti na posao i stvarati profit gazdama, djeca odlaziti u školu i učiti se poslušnosti, a vi nastaviti gledati televiziju šopajući se strahom kojim nas vladajući dijele i udaljavaju jedne od drugih, a svi skupa možemo vidjeti kako u praksi izgleda slogan toliko često izvikivan policiji na prosvjedima – „štitite bogate!“. Ova piramidalna shema identično funkcionira ako na mjesto političara i/ili iznad njega, umetnemo tajkuna kojem ste pomrsili poslovanje. Zapovjedni lanac funkcionira, a između nas, koji smo na dnu društvene piramide i onih koji stoje iznad nas bilo svojim političkim pozicijama i/ili kapitalom, stoji policija.
Kada se policija odluči djelovati, budite sigurni da su do tada zasigurno prikupili dovoljno podataka kako bi saznali vaše navike, socijalne kontakte i mreže koje koristite pri mobilizaciji u vašim akcijama. Za prikupljanje podataka koriste se nadzorom koji može teći kroz obavijesne razgovore, fotografiranje, fizičko praćenje, prisluškivanje mobilnih aparata, nadziranje naloga na internetu poput vaše elektronske pošte, Facebook računa ili pak ubacivanjem prislušnih aparata u prostorije gdje boravite. Neki dijelovi posla obavljaju se „staromodno“, i tu na red dolaze doušnici koji se regrutiraju strahom, ucjenama ili plaćom. Nije novost kako svaka država ima tajnu službu koja na raspolaganju ima vlastitu infrastrukturu, stoga nadzor vašeg kretanja nije nikakav problem, uostalom postojanjem GPS-a (globalnog pozicijskog sustava) u vašim mobilnim uređajima i IP-a (Internet protokola) između vašeg računala i Interneta taj posao je maksimalno olakšan.
Operativci mogu iznajmiti stan pored vašeg kako bi vas imali na oku 24 sata na dan, pratiti vas i bilježiti vaše kontakte i navike, a oni smjeliji mogu probati ući u vaša društva. Osim plaćenih operativaca možete računati i na ljude koji nešto „duguju“ policiji. Plaćeni operativci i “dužnici” će pokušati zadobiti vaše povjerenje kako bi došli do informacija o vašem djelovanju ili vas uvukli u potencijalno opasne situacije (najčešće nagovaranjem na besmislene nasilne akcije, poslovanje oružjem i sl. u kontekstu kada za to ne postoji opravdanje, a opasnost od privođenja je realna). Postoje ljudi koji se jednostavno uplaše i odluče „drukati“, zbog manjka kičme ili bojazni za svoju obitelj i radno mjesto. Treba svega biti smireno svjestan ili platiti skupu cijenu ostajanjem bez slobode.
Sada kada smo istaknuli s kakvom mrežom represija raspolaže, vratit ćemo se na Napoleona, ulogu policije i šire društvene posljedice za one nad kojima se vrši represija i nad onima koji promatraju. Situacija je sljedeća; nad vama se odvio fizički napad policije zbog neke akcije (npr. prosvjeda, okupacije ili štrajka) i čekate kaznu na slobodi ili u pritvoru. Od vas su odlučili napraviti primjer ostalima, a vi ste držali zastavu/transparent/megafon, dijelili letke, novine, držali govore, predvodili akciju, ili jednostavno održavali stranicu na Internetu u sklopu nekih širih socijalnih gibanja. Nasilje policije proizvodi širu društvenu traumu, koliko vama toliko i drugima (obitelji, prijateljima, poznanicima). Trauma se uglavnom manifestira tako da većina ljudi koja je do tada sudjelovala više ne želi „uzeti u ruke“ organizaciju ili navedene „materijale“ iz straha od kazne. Ovo reproduciranje straha zna ići toliko daleko da si neki ljudi međusobno počnu braniti „subverzivne radnje“, kako nitko ne bi bio ponovno kažnjen. Čak ako se neki ponovno i prime sudjelovanja u društvenim kretanjima poput prosvjeda, inicijativa, kampanja, paze da su unutar okvira sustava, kako na sebe ne bi navukli represivni aparat, a iza takvih društvenih kretanja uglavnom stoje opozicijske stranke i nevladin sektor (udruge).
Radi dočaravanja ovog društvenog fenomena uzet ćemo primjer s majmunima koji su nam bliski srodnici. U eksperimentu se majmunima u zatočeništvu nudi prilika da uzmu bananu, koja je postavljena tako da se do nje treba potruditi doći kako bi se uzela. Kada jedan uspije uzeti bananu biva kažnjen s ostalima. Sljedeći majmun koji poželi uzeti bananu u gotovo svim slučajevima pokušava biti spriječen od ostalih majmuna iz bojazni da se ne dobije kazna. Stoga, svatko od nas u jednom trenutku može preuzeti na sebe ulogu policajca. Sada ako ponovimo citat Napoleona vjerojatno će imati više smisla; „da bi kažnjavao rjeđe, moraš kažnjavati ozbiljnije“.
Cilj represije je korigirati „devijantno ponašanje“, vratiti vas na „pravu stazu“ ili ako je to neizvedivo maknuti vas s bilo koje staze na određeno vrijeme, a anarhistički protuotrov je naizgled jednostavan – treba ostati uporan, tvrdoglav i pronalaziti načine kako se rehabilitirati i nastaviti djelovati. Kada smo napisali da većina ili neki ne žele nastaviti djelovati iz straha od kazne, a ako neki i nastave djelovati djeluju isključivo u okviru sustava, to ne znači da je takvo ponašanje jedino moguće i da iz takvih situacija nema izlaza. Traume prolaze, rane zarastaju, a iskustva ostaju. Uporna manjina može okrenuti stvari u svoju korist, radikalizirati sebe i situaciju te se postaviti ponovno na noge. Uplašeni simpatizeri se pomalo vraćaju, stvaraju se nove simpatije ljudi koji su imali slična iskustva i dolaze nove generacije neopterećene strahom. Ako vam je otežano ili zabranjeno kretanje i djelovanje u užem centru grada, treba shvatiti da grad ima i periferiju, ako vam je zabranjeno ili otežano djelovanje u gradu, treba razumjeti da postoje i drugi gradovi, regije i države, ovisno o tome koliko represija širi svoje pipke toliko ima i alternativa.
Zašto bi se osjećali poput laboratorijskih štakora i reagirali na impulse s kojima vas vlast, poput znanstvenika koji testira nad životinjama, proučava i dovodi do ludila? Dopušteno je koristiti lukavost kako bi izbjegli njihove mreže, bit će prilika za uzvratiti udarce. Ključno je ne odustati, nastaviti se povezivati sa sličnomišljenicima i omogućiti si rehabilitaciju. Ako ostaje bojazan od kazne, treba si osigurati ponavljanje situacije koja je dovela do kazne, ovoga puta bez kazne. Kaže se da se straha najučinkovitije riješiti ako mu krenete u susret i to je poprilično točno. Neki od nas su imali prilike sudjelovati s anarhistima u drugim državama u akcijama nakon kojih nisu bili kažnjeni, a i prilike pričati s ljudima koji su prošli kroz državnu represiju. Stoga, jedan od izvora snage je i internacionalni karakter našeg pokreta. Anarhistički pokret ima bogatu prošlost i planetarno je rasprostranjen, stoga je malo vjerojatno da netko prije vas nije prošao kroz nešto slično i nastavio djelovati.
Moramo razbiti jednu iluziju na koju povremeno nailazimo – kako je moguće djelovati bez da se ikada dođe u doticaj s represivnim aparatom. Anarhističko djelovanje za sobom nosi posljedice, od toga ne treba bježati jer je u tome, između ostaloga, leži naša snaga. Tamo gdje drugi odustaju pred i najmanjom preprekom mi smo naviknuti za djelovati u atmosferi straha od kazni i sukoba. Nemoguće je graditi borbeni pokret očekujući da neće biti problema, nego ga je potrebno graditi usprkos njima i na njihovom razrješavanju. Vi možete organizirati puno akcija i proći bez kazne, ali pitanje je vremena kada će policija pokucati na vaša vrata ili vas uhvatiti za vrat i staviti vam lisice. Iz toga treba učiti da je potrebno imati mrežu kontakata koja će poslužiti u solidariziranju s onima pogođenim represijom (pružanjem ohrabrenja, “sigurne kuće” i dr.), prikupljanju podrške za različite vrste pritiska na policiju, sudstvo, vlast, poslužiti punjenju „fondova solidarnosti“ za ljude koji su zbog svog djelovanja ostali bez posla, protiv kojih se vode sudski postupci ili kojima je potrebna liječnička skrb.
Na kraju krajeva to može biti razlog da počnete nositi deblje i kraće motke za zastave u akcije i držati u rukama ili na glavama motorističke kacige, jer policija uglavnom napada bespomoćne civile računajući na to da će malo tko pružiti otpor, a osjećaj straha prevladati. Ako se nismo u stanju međusobno braniti u akcijama, možemo zaboraviti na rast našeg pokreta, nitko ne voli biti vreća za udaranje, a podsjetimo se naše prosvjede su znali posjećivati čitave obitelji s djecom, a djevojke su mogle bez straha hodati u prvom redu držeći zastave i transparente. Stoga, treba jasno znati kada prve linije trebaju zauzeti ljudi koji su spremni psihički, fizički i materijalno izdržati pritisak represivnog aparata.
Istaknuli bi kako ne treba miješati ljudsku pravdu s pravom tužitelja i sudova, revolucionarni puls masa s javnim mnijenjem koje se formira kroz mainstream medije, ljudi znaju to lako pomiješati jer ne crpe autoritet iz svog osjećaja za pravdu i slobodu, već iz “zakona jačeg” i spuštanja glave pred pasivnim prihvaćanjem statusa quo. Govorimo to jer mi legitimitet za djelovanjem crpimo iz sebe samih i iz svih onih potlačenih grupa u društvu koje trpe sustavno ponižavanje. Anarhisti posjeduju jednu crtu individualnosti koja graniči s antisocijalnom mišlju, koja im pomaže da nastave djelovati i kada za to ne postoje „pravi uvjeti“, kada je „javno mnijenje“ konzervativno ili reformistički nastrojeno, kada socijalni pokreti privremeno podbacuju i vraćaju vjeru u „parlamentarna rješenja“. Usprkos svemu, potrebno je nastaviti djelovati, ne otupljujući oštricu anarhističke kritike i beskompromisnosti u borbi, zadržavajući svoju autonomnost naspram države i njezinih rješenja. Stoga, bitno je zadržati svoje vrijednosne pozicije i ne dozvoliti usisavanje u različite parlamentarne i nevladine opcije, nadograditi se svojim i tuđim iskustvom i gurati naprijed. Potrebno je ponekada odmoriti se, ali nije dozvoljeno odustati. Prilike za našom intervencijom će se ukazivati, a mi ćemo biti spremniji i odlučniji nego prije. Razloga za akcije nikada neće nedostajati.
Inicijativa za javne anarhističke intervencije
PRVA LINIJA
Povezani članci: