Moderni oblik anarhizma nastao je sredinom 19. stoljeća te ubrzanim širenjem, počinje se dijeliti na individualni i socijalni anarhizam. Socijalna iliti društvena varijanta (Bakunjin, Kropotkin, Malatesta) ističe važnost kolektivnog udruživanja u postizanju zajedničkih ciljeva te se najčešće svrstava u socijalistički (radnički) pokret, dok individualni anarhizam ostaje samo na razini osobne autonomije (Godwin, Stirner) i u svojoj varijanti bez anarhističkog konteksta može naginjati čak i kapitalističkom društvenom uređenju.
Anarhizam se na području hrvatskih zemlja pojavio 1880.-ih i doživljava brutalne represalije već pod banovanjem Khuena-Héderváryja (1883.-1903.). U kontinentalnom dijelu, anarhisti se tj. slobodari iliti liberteri pojavljuju zbog utjecaja austrijskih i mađarskih anarhista,, dok u Istri i Dalmaciji njihov broj raste sa čitanjem radikalnih tiskovina i zbog kontakata s talijanskim anarhistima.
Anarhisti s područja bivše Jugoslavije sudjeluju u Španjolskom građanskom ratu (1936.-1939.), a u periodu državnog socijalizma Jugoslavije se malo zna o njima, jer se prešućuje njihov značaj, poput anarhističkog utjecaja iz Italije na Labinsku republiku 1921.
Od relativno nedavno cca 2004., 2008. i 2013., u Hrvatskoj su se ponovno pojavile anarhističke političke organizacije, od kojih su neke aktivne i danas…
Što je socijalni anarhizam?
Najprije je potrebno objasniti što se misli pod anarhizmom, kao i njegovom „socijalnom“ varijantom. Anarhizam (termin nastao iz grčke riječi ἄναρχος, „bez vladara”) je ekonomski i politički sustav koji teži ukidanju struktura ugnjetavanja i iskorištavanja ljudi, te se pod time tradicionalno misli na strukture države, kapitalistički politički i ekonomski sustav na koje se gleda kao sputavajuće za osobni razvoj pojedinaca.
Pridjev „socijalan“ uz riječ anarhizam stavlja se kako bi ga se razlikovalo od individualističkih inačica. Socijalni anarhizam je fokusiran na anti-političko djelovanje, suradnju među grupama i pojedincima, te ravnopravnost među ljudima.
Kropotkinova koncepcija anarhizma bila je u potpunosti socijalističkog tipa, točnije anarhokomunistička, te je smatrao da će tehnološki razvoj dovesti do veće produktivnosti i time potpomoći kolektivističkoj distribuciji dobara koja bi se temeljila na pravičnosti. Takva koncepcija dominirala je slobodarskim mišljenjem od 1890.-ih. Masovni radnički pokret koji se s vremenom razvijao (kod slobodara, imao je vrhunac u 1930-ima sa Španjolskom revolucijom za vrijeme građanskog rata) istisnuo je individualistički anarhizam na margine te su ga anarhosindikalisti i anarhokomunisti smatrali malograđanskom egzotikom bližom liberalizmu nego anarhizmu. Odnosno, sitnoburžujskom ostavštinom majstorskih zanata poput profesora, doktora i dr. zanatlija koji smatraju da trebaju imati posebne privilegije i osobne pomoćnike, umjesto ravnopravnih suradnika.
Egoizam i veličanje jedinstvenosti u individualističkom anarhizmu Maxa Stirnera nije ostvarilo rezultate u obliku nekog većeg društvenog saveza ili pothvata, dok su društvene organizacije socijalnih anarhista bile pomno izučavane i s njima se eksperimentiralo u raznim momentima u većoj ili manjoj mjeri, a eksperimentira se i do dana današnjeg.
Anarhizam kao životni stil može se staviti u kontekst individualističkih inicijativa u kojima se stavlja naglasak na uzvišenje osobnih doživljaja i svoje situacije, naspram društvenog konteksta, fetišizirajući stil odijevanja, prehrane i muzike, te spada pod new age filozofiju, koja je daleko od tradicionalnog, ali i modernog anarhizma koji se razvio od radničkog pokreta do pokreta koji obuhvaća sve obespravljene na bilo koji način.
- Kukavičje jaje neoliberalizma
Izraženost takve vrste individualizma bila je ponegdje vidljiva u anglo-američkoj misli već od klasičnog liberalizma, te je doživjela svoj vrhunac kada je vrlo izričito i snažno izjavila britanska premijerka Margaret Thatcher (1925.-2013.) kako društvo ne postoji i da postoje samo pojedinci. Stoga, komotno možemo reći da se tu više ne radi o anarhizmu, nego o kukavičjem jajetu zaoštrenog kapitalizma. Ovo je namjerni pokušaj otklanjanja društvene odgovornosti prema pojedincu i pojedinca prema društvu, društva, kao bitne poveznice među pojedincima i društvom, te obrnuto. S takvim negiranjem društva se isključuju društvene obveze prema pojedincu i prema društvu, obveze koje su ključne za zdravo i prirodno funkcioniranje društva.
- Individualna ili društvena odgovornost
Ono što društveno raspoloženi anarhisti ne mogu prihvatiti kod individualističkog anarhizma, jest koliko je neprimjenjiv za ostvarenje društvenih izazova i krajnjih ciljeva. Kod socijalnih anarhista, teorija nije odvojena od prakse, već se stvara zajedno s praksom, a za cilj ima društvenu transformaciju koja bi pogodovala svim pojedincima i društvima, npr. kroz samoupravljanje, autonomiju i konfederalizam (federaciju, federacija, nešto slično SF serijalu Zvjezdanih staza). U sustavima gdje je prisutna eksploatacija i nepravda, rješavanju problematičnih situacija pristupa se racionalno i na razini društva. Čisti individualizam zato može služiti samo egu i profitiranju pojedinca, ali ne i rješavanju društvenih problema
Nužno je da se u individualnu autonomiju inkorporira društvena odgovornost i angažman da bi se išta značajno postiglo. Jer svako djelo nosi svoje posljedice za sobom, i jedini zakon koji zbilja vrijedi je zakon akcije i reakcije, svi ostali su izvedeni iz njega. Kao anarhisti se ne možemo protiviti prirodnim zakonima, jer bi to tek bilo suludo. Stoga prihvaćamo sociologiju kao krunu znanosti, ali uvijek ostavljamo prostora za evoluciju i napredovanje ideja, stoga ne prelazimo na put mlađim naraštajima koji u trenucima krize pokušavaju ponuditi pošteniju i iskreniju alternativu.
Odgovornost je uvijek individualna, ali su posljedice kolektivne.
- Solidarnost ili izolacija
Popratne pojave poput anti-društvenosti i izolacije su naročito štetne. U većini slučajeva, pojedinci su danas više nego ikada ovisni o društvu, te tehnologiji koja pokreće i održava društvo. Iz tog razloga, doista djeluje kao da je istinska samodostatnost fantazija ljudi koji ne mogu bez drugih ili barem da ne bi ostvarili jednaku kvalitetu života bez da su drugi ljudi uvelike prisutni u njihovim životima.
Naročito danas, kada je pojedinac navikao na nikada viši standard življenja. Stoga djeluje da su mogućnosti za ostvarivanje samodostatnosti udaljenije nego ikada prije. Iako se može tvrditi da je možda spremniji za takve situacije, kroz postojanje lako dostupnih izvora znanja o svim problemima s kojima se može susresti kao izolirana jedinka. Kod izražavanja ovakvog gledišta, može ga se priupitati da li bi to ikada birao voljno ako svjesno poznaje sve nedostatke takve izolacije?
Drugim riječima, bi li voljno izabrao život bez blagodati života među ljudima? Iako smatramo da malo koji od individualista smatra da bi se trebala postići potpuna izolacija, oni ekstremnijeg tipa bi inzistirali na poziciji da pojedinac može postojati van društva i time bi izumrli ili se pretvorili u životinje.
S psihološke strane, društveni život pojedincu nudi zaštitu i sadržaj koje sam od sebe ne može stvarati. S društvenom interakcijom i doprinosom društvu, pojedinac postaje akter u raznim trenucima, bilo da je ishod za njega pozitivan ili negativan.
Kroz povratnu informaciju drugih, može rasti i ostvarivati se na načine koje sam ne bi mogao. Pretjerano inzistiranje na sustavu koji forsira individualizam, za posljedicu može imati zakidanje onih koji imaju potrebu biti druželjubivi, kao i oni koji zbog ijednog razloga uživaju ili imaju potrebu za većom povezanošću s drugim ljudima. Ponavlja se i tada pitanje, da li bi željeli doista živjeti u takvom društvu? Koliko bi u takvom društvu mogli individualistički anarhisti ostvariti svoju posebnost i vlastiti interes? Gotovo pa nimalo.