Da izbjegnemo represivne radnje protiv nas i časopisa, ali i po nama jalove diskusije unutar našeg miljea kojeg je zahvatio liberalni diskurs civilnog društva, fokusirat ćemo se na anarhističku crticu iz povijesti španjolskog radničkog pokreta, a zaključke ćete biti prisiljeni izvući sami.
Naime, stotine anarhista je bilo po španjolskim zatvorima ili u egzilu jer su odbili služiti vojni rok, sve dok se anarhistička strategija nije promijenila. Početkom 1920-ih španjolski anarhistički pokret (CNT i FAI) shvatio je da masovno odbijanje služenja vojnog roka troši previše dragocjenog ljudskog potencijala. Najbolji i najaktivniji militanti završavali su u zatvorima ili u egzilu (poput samog Durrutija), ostavljajući radnički pokret bez vođa na terenu. Dok je vojska ostajala netaknuta u rukama reakcionara, pokret je shvatio da se militarizam ne može uništiti bježanjem od njega, već njegovim razaranjem iznutra.
Počinje se artikulirati ideja da se puko odbijanje vojske mora zamijeniti aktivnom infiltracijom. Umjesto odlaska u egzil, donesena je odluka da regruti odlaze u vojsku, ali kao svjesni revolucionari. Uputa anarhističkih grupa je postala jasna: mladi radnik više ne smije bježati preko granice. On mora ući u vojarnu, ali ne kao pokorni sluga, već kao nositelj subverzije. Unutar vojske formirani su tajni anti-militaristički komiteti. Njihova uloga nije bila samo širenje propagande, već i mapiranje skladišta oružja, identifikacija fašističkih časnika i povezivanje vojnika sa lokalnim anarhističkim grupama. Strategija se promijenila s moralnog odbijanja na direktnu pripremu oružanog ustanka i revolucije. Ukratko, mladi anarhisti odlazili su na služenje vojnog roka s jasnim uputama da ne dezertiraju, već da stvaraju ćelije unutar postrojbi. Romantični anarhizam i moralna čistoća zamijenjeni su ozbiljnim revolucionarnim radom. Novine namijenjene vojnicima koji su simpatizirali s anarhizmom nazvane su ‘Sinovi naroda’ (Hijos del Pueblo) kako bi naglasili da ti vojnici pripadaju narodu, brane narod, radnike, a ne vladajuću klasu. Da nije bilo, između ostalog, informacija i simpatizera iz vojske – anarhisti i naoružani narod ne bi mogli uspješno poraziti prvotni pokušaj nacionalističkog/fašističkog puča 19./20. srpnja 1936. u Barceloni u svega 33 sata i lansirati najdalekosežniju socijalnu revoluciju u povijesti.
Danas pak svjedočimo apsurdu, neki anarhisti nekritički ponavljaju pacifističke poruke kao produžetak NGO sektora, odnosno civilnog društva koje je škola za dijalog s vladajućima i uči da mladi aktivisti trebaju apelirati na savjest vladajućih kako bi poboljšali društvo, a na nasilje desnice rješenje se vidi u policijskoj zaštiti, umjesto u organizaciji i solidarnosti. Dok je desnica militantna i vojno osposobljena te oblikuje društvo direktnim akcijama u reakcionarnom smjeru, neki anarhisti zaboravljaju da radnici gube u klasnom ratu. Jasno je da nemamo niti masovnost niti militantnost tadašnjeg anarhističkog pokreta, ali mi smo počeli gubiti bitku i u areni ideja. Ako izgubimo volju za subverzijom u korist liberalne udobnosti, bitka je gotova prije nego što je i počela.
Izvor: 16. broj časopisa Društvo otpora