Predstavljanje knjige “ANARHIZAM: onkraj postojećeg” u Varaždinu

anarh_net_vz

Novi, tematski broj slovenskog Časopisa za kritiku znanosti, pod naslovom Anarhizam: onkraj postojećeg nastao je u suradnji sa aktivistima FAO (Federacija za anarhistično organizovanje). Za tu priliku, organizirano je više predstavljanja ovog izdanja po Sloveniji i Hrvatskoj, pa tako i u Varaždinu imamo priliku razgovarati sa autorima o ulozi koju anarhizam ima u socijalnim gibanjima današnjice. Uz to, biti će predstavljen i anarhistički projekt Promijeniti sve!

Anarhistkinje i anarhisti u posljednjih su petnaest godina sudionici svih ključnih antisistemskih protesta i neautoritarnog organiziranja odozdo – kako u Sloveniji, tako i u ostatku svijeta. Oruđa koja se koriste u socijalnoj borbi protiv dominacije i kapitala (poput metode direktne akcije, ili neposredne demokracije) rezoniraju s anarhističkim idejama. Promišljanje anarhizma stoga se sve češće postavlja kao nužan preduvjet za razumijevanje kartografije suvremenih društvenih konflikata i borbi za emancipaciju. Tematski broj je tako posvećen praksi i misli anarhizma, sa svim njihovim kontradiktornostima i prelomnicama.

Kao crvena nit, kroz tekstove se provlači prije svega pitanje koje si pokret postavlja već niz godina: kako da se anarhisti organiziraju na neautoritaran i neotuđen način, koji bi omogućio razmjenu znanja i iskustva, istovremeno omogućujući i učinkovito uključivanje i utjecanje na ključne suvremene socijalne borbe. Čini se da je za to nužno ne samo otvarati politički prostor, u kojem bi se anarhističke ideje i metode lako širile među ljudima, već i otkrivati nove metode borbe te reflektirati sadašnjost i prošlost. U tom duhu, autorice i autori u najavljenom broju, između ostalog, prvi put na jednom mjestu zapisuju povijest anarhističke misli slovenskog govornog područja od 19. stoljeća do danas.

Tekstovi su ujedno opis, analiza i samokritika ne samo društva, već i samog anarhističkog pokreta. U tom smislu, broj valja razumjeti kao poziv na kolektivnu diskusiju o mogućnostima prevazilaženja postojećeg stanja i promišljanja o mogućim alternativama sveopćem društvenom pustošenju.

Ako želite organizirati predstavljanje knjige i diskusiju u vašem kraju, ili naručiti primjerak, kontaktirajte na:

E-mail: info [at] a-federacija.org

Comments Off on Predstavljanje knjige “ANARHIZAM: onkraj postojećeg” u Varaždinu

Crimethinc u Rijeci (4.9.2014.)

masari-crime-fao_NET

1 Comment

Priključenje MASARi u Federaciju za anarhističko organiziranje

crna zastava

Od 20. do 22. lipnja 2014. održan je u Sloveniji VI. Kongres Federacije za anarhistično organiziranje (FAO, Slovenija). Za nas je ovaj kongres bitan jer simbolizira formalno primanje naše riječke grupe u anarhistički savez FAO – koji je ujedno činom našeg priključenja, kao prve ne-slovenske grupe, prestao biti samo „slovenski savez“ te nadišao međudržavne granice.

FAO je anarhistička organizacija, koja na načelima autonomije i federalizma udružuje autonomne (lokalne/regionalne) grupe i pojedince. Organiziranje u federaciji se temelji na samoorganizaciji i samoinicijativi, slobodnom dogovoru, solidarnosti i uzajamnoj pomoći. Udruživanje grupa i pojedinaca odvija se na načelima autonomije, odnosno individualne i kolektivne slobode, te ravnopravnosti i solidarnosti. Grupe i pojedinci djeluju bez hijerarhije i iskorištavanja, tj. djeluju horizontalno, anti-autoritarno i direktnodemokratski. FAO sačinjavaju grupe i pojedinci iz Posavja, Kopra, Ljubljane, Kopriva, Zasavja, Maribora, a od VI. Kongresa i iz Rijeke.

Ono što bi htjeli istaknuti da za nas postoje tri bitna razloga zašto smo odlučili stupiti u taj savez, a oni su sljedeći;

1) praktična gesta protiv nacionalizma; u ime internacionalizma i anarhističkog djelovanja neovisno o državnim granicama i umjetnim podjelama među ljudima, koje na ruku idu jedino našim neprijateljima,

2) prepoznavanje sa suborcima iz FAO-a u praksi, u anarhističkom djelovanju, međusobnoj solidarnosti i borbi, pošto se na ovaj korak nismo odlučili bez da smo provjerili „kako dišu“ naše slovenske kolege,

3) te osnaživanje naše riječke grupe iskustvima, ljudstvom i infrastrukturom FAO-a, te se iskreno nadamo i osnaživanje FAO-a našim iskustvom i borbom.

Također, pošto je FAO članica Internacionale anarhističkih federacija (IFA), naša grupa je istovremeno stupila u FAO – a posredno i u IFA-u. IFA je Internacionala anarhističkih federacija, koja okuplja anarhiste od 1968. godine, a danas ju čine članice iz Argentine (FLA), Bjelorusije (ФАБ), Engleske (AF), Bugarske (ФАБ), Češke i Slovačke (ČSAF), Francuske, Belgije i Švicarske (FA), Njemačke i Švicarske (FdA), Italije (FAI) te Španjolske i Portugala (FAI). IFA si za cilj postavlja parirati državnim i kapitalističkim strukturama na planetarnoj razini – izgrađujući internacionalne anarhističke strukture, u čemu se nadamo da možemo dati svoj doprinos čineći isto na lokalnoj i regionalnoj razini.

 

Za borbeni anarhistički pokret!

Ni koraka nazad.

Mreža anarhista Rijeka – MASARi

logonet2

Federacija za anarhističko organiziranje (FAO)

FAO

Internacionala anarhističkih federacija (IFA)

iaf-ifa-logo

Povezani članci:

– Kraj jedne faze djelovanja riječke grupe (hrv., eng., it.)

3 Comments

2014. i Međunarodni dan radničke borbe

01.1.maj blog

Za ovaj 1. maj odlučili smo se posvetiti sebi, svojim prijateljima, suborcima i obiteljima. Dan ćemo provesti kroz piknik u prirodi, uživajući i naravno, ne propuštajući priliku da porazgovaramo o taktikama i strategiji borbe, odnosno kako da nastavimo gurati ono što smo započeli prije 6 godina u Rijeci.

Dokle god se većina radnika prodaje i daje svoje dostojanstvo za šaku graha, koju im kao mrvice sa stola servira riječka i regionalna elita po stranačkim skupovima – 1. maj neće biti dan međunarodne radničke borbe, niti prilika da se radnici povežu, ujedine i demonstriraju svoju snagu. Ako ćete nam prigovoriti da se ovakvim ponašanjem izoliramo i biramo s kime ćemo se družiti za 1. maj – odgovaramo vam kako vas nitko ne sprječava da se organizirate i pomognete sami sebi ili da obilježite 1. maj, jer na kraju krajeva mi nismo agencija za prosvjedovanje, niti nevladina udruga za krpanje rupa koje proizvode država i kapitalizam.

Zadnjih par godina uspjeli smo organizirati prvomajske prosvjede u Rijeci, prvi put priključujući se sindikalnom cirkusu 2011. (gdje se sindikalno vodstvo SIK-a obraćalo radnicima kao okupljenim ovcama, bez da se diskutira i problematizira klasna borba, a kamoli započinje) i to s transparentom „U štrajk bez sindikalnih vođa!“, a zatim organizirajući prosvjede s prijateljima kao „Mreža uzajamne pomoći“ 2012. i 2013. bez prisutnosti drugih radničkih organizacija, ali zato uz prisustvo policije.

Ono što bi iskreno htjeli podijeliti s vama je da je svaki prosvjed (organiziran protiv političkih i gospodarskih elita) gdje se brojka prisutnih spušta ispod 50-ak ljudi, poziv policiji da se bahato i nasilnički ponaša, a medijima da se izruguju s ono malo ljudi koji su spremni preuzeti samoinicijativu i organizirati se. Zbog tih i ostalih vrlo sličnih i realnih razloga, po prvi puta se za 1. maj biramo okrenuti sebi i svojim problemima. Problemima poput toga kako nastaviti borbu pored policijske represije, kaznenih progona suboraca i realnih prijetnji zatvorom, pored još uvijek većinske apatije i nezainteresiranosti ugroženih skupina u društvu da si same pomognu.

No, nije sve tako crno. Druženje za 1. maj će upriličiti suborci iz regije, a to naravno znači kvalitetnija koordinacija sa svima koji zahtijevaju slobodu nasuprot odnosima moći i konkurencije, u cilju građenja društva baziranog na ravnopravnosti, suradnji i autonomiji. Unatoč tome što većinu još uvijek boli ona stvar, mi imamo naše želje i potrebe da nastavimo s borbom, baš kao što to priliči svim anarhistima, bilo izoliranim pojedincima ili grupama u situacijama koje testiraju njihovu odlučnost, hrabrost i iskrenost.

 Dok nema pravde – neće biti niti mira

MASARi

 Povezani materijali:

Comments Off on 2014. i Međunarodni dan radničke borbe

Zašto u Rijeci ne možeš biti fašista – nacista?

1312Fašistička Italija 20-ih godina 20. stoljeća, paralelno s naseljavanjem Talijana u Rijeku (iz Južne Italije) kako bi etničku sliku prikazala u vlastitu korist (zbog pripajanja Rijeke), provodi i nasilnu denacionalizaciju kroz ukidanje institucija koje imaju veze s hrvatskim etnicitetom, zabranjivanje hrvatskih prezimena i imena i kroz uskraćivanje posla onima koji su se javno izjašnjavali kao Hrvati. Takva praksa „zatiranja etniciteta“ danas se spominje isključivo u kontekstu „komunizma“ Jugoslavije, a nikada u kontekstu fašističkih i nacističkih režima. Fašistički režim Italije imao je potporu i Sv. Stolice, stoga se Crkva odlučila na zabranu govorenja hrvatskog jezika u ispovijedima svojih vjernika, a od 1934. godine na vjerskim obredima se počeo obavezno koristiti samo latinski jezik po naputku iz Vatikana.

Što se tiče klasne borbe – riječki kapitalisti, po uzoru na talijanske kapitaliste, organizirali su grupe fašista koji su proganjali radničke militante i neistomišljenike, a 1922. nakon što lokalne vlasti nisu dozvolile proslavu 1. maja, fašisti su uz podršku policije provalili u Radničku komoru, uništili je iznutra, izbacili van biblioteku i namještaj te na kraju zapalili samu komoru. Oni koji su se usudili suprotstaviti grupama fašista prvenstveno u Italiji, nazivali su se Arditi del Popolo (narodne borbene jedinice, osnovane 1921.) uglavnom sačinjene od mlađih ljudi borbenog duha i progresivnih nazora iz najčešće radničkih organizacija. (link 1, link 2)

Je li uopće potrebno govoriti o pojačanim fašističkim odmazdama od ljeta 1941., batinanju, zatvaranju i ubijanju ljudi iz Rijeke i okolice. O fašističkim žrtvama Grobinštine, Hreljina, Sušaka, Kostrene, Kastva, Podhuma (srpnja 42′ streljano 100-tinjak muškaraca, spaljeno gotovo cijelo selo, oteta stoka od strane talijanske kraljevske vojske) i mnogih drugih žrtava fašističkog režima. Je li potrebno pričati o prolaznom konclogoru u Rijeci, o stacionarno-tranzitnim konclogorima u Bakru, Kraljevici i Lovranu, gdje su ljudi iz ovog grada i ovih krajeva ostavili kosti?

1943. i kapitulaciju fašističke Italije Riječani su oduševljeno dočekali, ne sluteći da će rat trajati još dvije godine i da dolaze pod nacističku čizmu Njemačke. U rujnu 1943. njemačka avijacija je bombardirala Sušak, nakon čega je uslijedio dolazak njemačke pješadije na Sušak i u Rijeku. Time je Rijeka potpala pod nacističko Operativno područje „Jadransko primorje“ sa sjedištem u Trstu. Nijemci su u drugoj polovici 1944. počeli pripreme za rušenje objekata u Rijeci prilikom povlačenja. Plan su i proveli sustavnim uništavanjem lučko-industrijskog kompleksa, željezničkih, cestovnih i komunalnih objekata te pojedinih dijelova grada. Zapadni dio grada je jedan od najuništenijih lučko-pomorskih centara u Europi, a uništavanja i stradavanja su se nastavila i nakon oslobođenja Rijeke (3.5.1945.) zahvaljujući tempiranim minama ukopanima u lukobrane, nasipe i obalu. Treba se podsjetiti da je još 1943. okupator odnio dijelove glavnih postrojenja, a kasnije i prijevozna sredstva i namirnice. Time je njemački nacistički režim uništio gotovo 80% Rijeke.

Pri tome je, naravno, najvažnije naglasiti da nisu „Talijani“ i „Nijemci“ tiranizirali ovdašnju kulturu i radničku klasu, to je činila autoritarna ideologija kojom su se  vodili. Nebitno je u ime kojeg nacionalnog predznaka, svi ti krvnici su se vodili istim principima.

Dakle, ne govorimo protiv Italije i Njemačke ili Talijana i Nijemaca, već protiv fašizma/nacizma gdje god se on izrodio, ukazujući na njegove štetne posljedice na svim razinama. Nemojmo brkati protivljenje fašizmu/nacizmu kao zadnje linije obrane kapitalističkog sustava sa mržnjom prema određenim narodima koji su okusili fašizam/nacizam, bilo kao provoditelji ili kao žrtve takvog sustava. Naše protivljenje fašizmu/nacizmu ide paralelno uz protivljenje državi kao aparatu bogatih i moćnih s kojim sve nas ostale drže pod kontrolom i uz protivljenje kapitalizmu kao ekonomskom sustavu koji potiče pohlepu, konkurenciju (na kraju krajeva i fašizam) – ne razmišljajući o realnim potrebama stanovništva i planete.

Razumiješ li da ako si fašista – nacista da pljuješ na svoj grad? Pljuješ na radničku tradiciju i borbu za socijalnu pravdu koja je sustavno gušena od strane takvih režima, a i ovog današnjeg. Pljuješ na žrtve terora i poginule borce za slobodu. Četnici, ustaše, fašisti, nacisti, stranački uhljebi i ostali društveni paraziti koji podržavaju i provode režim koji šteti većini zajedno su bježali i zajedno će nanovo bježati..

 

Ne ratu među narodima – ne miru među klasama!

Za kulturu otpora i solidarnosti!

Živio 3. maj!

MASARi

 

1) Klen D., ur.  (1988) Povijest Rijeke. Rijeka: Tipograf.

2) Kovačić I., ur. (1970) Radnički pokret Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre 1919 – 1941. Zbornik I. Rijeka: Tipograf.

Ovaj tekst donosimo u sklopu Protunacionalističke kampanje

Pregled sličnih tekstova:

 

Comments Off on Zašto u Rijeci ne možeš biti fašista – nacista?